петак, 17. септембар 2010.

IZMEĐU NOĆI I DANA (SIMBOLIKA BELE BOJE)




Ogrlica "Između noći i dana" (masa za modelovanje, akril, 50 cm)
Autor: Nadica Janić


“U svakoj simboličkoj misli smrt prethodi životu i svako rođenje je novo rođenje. Zato je belo prvobitno boja smrti i oplakivanja. Još i danas je tako na Istoku, a dugo je bilo i u Evropi, posebno na dvoru francuskih kraljeva.

U zlokobnom vidu bleda bela boja se suprotstavlja crvenoj: to je boja vampira koji traži krv – uslov za dnevni svet - koja se iz njega povukla. To je boja mrtvačkog plašta svih sablasti i svih utvara; to je boja – ili pre odsutnost boje – patuljka Oberona, Alberika iz Nibelunga, kralja Albâ i Elfâ. To je boja duhova, te je prvi beli čovek koji se pojavio kod Bantua u južnom Kamerunu bio prozvan Nango-kon – albinos-fantom, i u početku su svi stanovnici koje je sretao bežali od njega u užasu; kad su se uverili u njegove miroljubive namere, svaki se vratio da ga upita kako su njegovi preminuli rođaci; očigledo su smatrali da ih on poznaje, jer dolazi iz zemlje mrtvih... Često je, beleži M. Elijade, u obredima inicijacije belo boja prve faze, a to je borba protiv smrti. Radije ćemo reći da je to boja polaska prema smrti. U tom smislu je za Asteke zapad bele boje, jer je, kao što znamo, njihova vera smatrala da su ljudski život i koherentnost sveta potpuno uslovljeni sunčevom putanjom. Zapad, na kojem nestaje dnevna zvezda, zvao se kuća magle; predstavljao je smrt, to jest ulaz u nevidljivo. Zbog toga su ratnike koje su svakog dana ubijali da bi osigurali obnavljanje sunca, odvodili na žrtvu ukrašene belim paperjem i obuvene u bele sandale. Sandale su ih delile od zemlje i pokazivale su da više ne pripadaju ovome svetu, ali ni onom drugom: belo je boja prvih koraka duše pre uzleta žrtvovanih ratnika. Svi bogovi astečkog Panteona, čije žrtvovanje pre novog rođenja slavi mit, nose bele ukrase.

Iz istih razloga i Pueblo Indijanci stavljaju belu boju na istok, jer kod njih istok pokriva pojmove jeseni, zemljine dubine i vere.
U tom smislu belo kao boja istoka nije solarna boja. Belo nije boja zore, nego boja svitanja, trenutka potpune praznine između noći i dana, kad onirički svet još prekriva svaku stvarnost: biće je još ukočeno dok lebdi u šupljoj i pasivnoj belini; zato je to vreme istraga, iznenadnih prepada i pogubljenja, pri kojima, prema drevnim običajima osuđenik nosi belu košulju – košulju pokornosti i raspoloživosti. Takva je i bela haljina pričesnika i verenice koja polazi na venčanje; iako se kaže venčana haljina, reč je zapravo o haljini verenice koja ide prema venčanju: kad se ono obavi, belu boju će zameniti crvena, kao što će i prvo ispoljavanje svitanja dana biti pojava crvene Venere na prigušenoj i neutralnoj pozadini praskozorja, pa će se tada govoriti o svadbi dana. Takva je i neokaljana belina operacionog polja gde će pod skalpelom hirurga izbiti životna krv. Belo je boja čistoće, i u početku nije pozitivna boja što kazuje da je nešto preuzeto, nego je neutralna, pasivna boja, pokazujući da još ništa nije ostvareno: takav je početni smisao devičanske beline, i to je razlog da se po hrišćanskom obredu deca polažu u zemlju pod belim mrtvačkim pokrovom koji je ukrašen belim cvećem.

U Crnoj Africi, gde inicijacijski obredi uslovljavaju čitavu društvenu strukturu, bela boja kaolina – neutralna bela – je boja mladih obrezanika za sve vreme njihove izolacije; njome mažu lice, a ponekad i čitavo telo da bi pokazali kako su trenutno izvan duštva: onog dana kad mu se pridruže kao potpuni i odgovorni ljudi, belu boju će zameniti crvena. I u Africi i na Novoj Gvineji udovice koje su privremeno stavljene izvan zajednice pokrivaju lice neutralnom belom bojom; na Novoj Gvineji istovremeno odsecaju jedan prst na ruci; simbolika tog osakaćivanja je očigledna: one odsecaju falus koji ih je probudio u trenutku njihovog venčanja, toga drugog rođenja, da bi se tako vratile u stanje neosetljivosti, sliku prvobitne neizdiferenciranosti koja je bela kao kosmičko jaje orfika, pa ih njihov očaj vraća tako u očekivanje novog buđenja. Ta je neutralna bela, kao što vidimo, materična, majčinska belina, izvor koji mora probuditi dodir štapića. Otuda će poteći prva hranljiva tečnost, mleko puno životnog još neizraženog potencijala, puno sna, mleko što ga dojenče pije pre nego što je otvorilo oči dnevnom svetu, mleko čija je belina jednaka belini ljiljana i lotosa, koji su takođe slike postanka, buđenja, belina puna obećanja o sposobnosti delovanja; mleko svetlost srebra i Meseca koji je u svojoj okrugloj punoći arhetip plodne žene, ona svetlost koja obećava bogatstva i zore.
Postupno se zbiva promena i, kako dan zamenjuje noć, tako se budi duh, a on će obasjati sjaj beline dnevne, sunčane, pozitivne i muške svetlosti. Beloga konja iz sna, koji donosi smrt, zamenjuju beli Apolonovi konji u koje čovek ne može upreti pogled, a da ga ne zaslepe.''


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

2 коментара:

geminis је рекао...

Как интересно своем блоге, придать смысл цвет и форма этих воротники, это то, что не знает, и не мог представить себе это, я следую, и я приглашаю Вас в путешествие в страны Латинской Америки в дневнике.
поцелуй с любовью из Мексики

anima.art је рекао...

Poštovana "geminis", hvala na čitanju i lepim rečima u komentaru.

Srdačan pozdrav iz Srbije,
Nadica