петак, 27. новембар 2009.

MAGIJA KRUGA KOD SLOVENA



Krug je jedan od najrasprostranjenijih mitopoetskih simbola, vezan za predstave o cikličnom toku vremena („krug života“, „godišnji krug“) i osnovne forme strukturisanja prostora (podela na „svoje“ i „tuđe“, u kojem se krug javlja kao granica zatvorenog, čuvanog prostora).

Ideja kruga realizuje se u čitavom nizu obreda pomoću predmeta kružnog oblika (prsten, venac i sl.) ili radnji kojima se nešto okružuje.

Kružno kretanje ima magijsku snagu: posle svadbe, svekrva i mlada, koja ulazi u kuću, tri puta obilaze oko ognjišta (Makedonija); porodilju vode oko stola da bi joj olakšali bolove; posle porođaja žena s detetomu u naručju tri puta obilazi oko stola (Slovačka); ako neko želi nešto da zaboravi, treba tri puta da go optrči oko kuće. Kružno kretanje je značajan sastavni deo medicinske prakse. Vidari kruže rukom iznad bolesnog mesta. Obredna kola se igraju u krug.

Istovremeno, kružno kretanje je karakteristično za nečistu silu (čoveka „zavrti“ vihor, šumski duh ga vodi ukrug, krugovi ostaju na mestu na kome su igrale vile itd.) Presecanje granice takvog kruga je opasno po čeveka, preti mu bolešću ili smrću.

Smatralo se da najveću magijsku snagu ima prsten. Semantika prstena zasniva se na zaštitnim svojstvima metala i magiji kruga. Prsten je kod Slovena simbol venčanja i braka, takođe i amajlija za zaštitu od nečiste sile.

U svadbenom obredu, prsten je simbol novog socijalnog statusa mladih, njihovog povezivanja; obavlja funkciju zaštite, a u nekim situacijama može zamenjivati mladoženju i nevestu. Prilikom prosidbe, prstenovanja, veridbe ili venčanja dve strane su razmenjivale prsten. Prihvatanjem ili davanjem prstena devojka je iskazivala svoju saglasnost na udaju. Ako bi devojku pokušali da prinude na brak, ona bi se protivila tome da joj otac stavi prsten.

U bugarskom obredu zasevki, prilikom mešenja svadbenog kolača, u brašno su bacali prsten mladoženje ili prstenje oboje mladih, a ponekad su kroz prsten sipali vodu. Kod Istočnih Slovena su razmenjivali prsten tako što su ih spuštali u čašu sa vinom što je takođe imalo značenje zaštite.

Venčano prstenje korišćeno je i u drugim obredima: njih su stavljale lazarice za vreme prolećnih obilazaka; smatrano je da žena koja mesi hleb na Božić mora imati prsten na ruci, inače će hlebovi biti „nečisti“ (Srbija). Prstenje, zajedno sa drugim predmetima, stavljali su na trpezu koja je iznošena iz kuće, u slučaju da se pojave gradonosni oblaci (Dragačevo).

Ponekad su s venčanim prstenom sahranjivali pokojnika (Ukrajina, Poljska, Bugarska), verujući da će mu on pomoći na putu za „onaj svet“.

U narodnoj medicini kao zaštita od crne magije korišćeno je venčano prstenje i prsten nađen u grobu (Bugarska, Srbija). Radi lečenja čmička na oku, bolesno mesto su okruživali venčanim prstenom (Rusija); prsten su nosili da ih ne bi bolele ruke; stavljali su ga u vodu za kupanje deteta koje boluje od sušice ili žutice (Ukrajina). Smatralo se da će se krvarenje iz nosa brzo zaustaviti ako nekoliko kapi krvi prođe kroz prsten skinut sa ruke pokojnika (Timočka krajina).

Prilikom teških porođaja babica je, pored ostalog, s porodilje skidala prsten i drugii nakit, davala joj da pije vodu kojom je oprano venčano prstenje (Rusija). Po makedonskim verovanjima, ako dve porodilje ukrste poglede, umreće im deca – da do toga ne bi došlo bilo je potrebno da razmene prsten. Radi zaštite novorođenčeta, stavljali su mu pod glavu prsten, kupali ga u vodi u koju je bio stavljen srebrni prsten ili novčić (Rusija, Bugarska). Takođe kao apotropej, trebalo je nositi prsten za vreme trudnoće (Rusija).

U nizu magijskih radnji bilo je uključeno gledanje kroz prsten. Zatvoreni krug prstena osmišljavan je kao simbol zatvorenosti, čuvanja svojeg za sebe. Kada bi svatovi išli po nevestu, ona se trudila da prva pogleda mladoženju kroz prsten (Bugarska, Srbija). Ako je jedan od supružnika odlazio iz porodice, onaj koji je ostajao trebalo je da ga kradom pogleda kroz venčani prsten (Metohija); da bi se dobila parnica na sudu, trebalo je pogledati sudiju kroz prsten skinut s ruke pokojnika (Timočka krajina).

U svojstvu zaštite i radi lečenja stoke muzli su krave i ovce kroz prsten. Tako su muzli kravu ako bi joj se pojavila krv u mleku i posle teljenja (Ukrajina). Na Đurđevdan su kroz prsten muzli ovcu koja se prvi put ojagnjila (Bugarska, Srbija). U Zakarpatima, kada bi se krava prvi put telila, domaćica je skidala svoj prsten i drugi nakit, bojeći se da joj ne „naškodi“.

U agrarnoj magiji su prsten sa zavezanim crvenim koncem spuštali u posudu sa žitom, koja je bila pripremljena za setvu (Đevđelija). Pripremljeno žito za obredno sejanje su , uz bajanje, propuštali kroz prsten.

Po verovanju Poljaka, veštica u prstenu drži nečistu silu koja joj je na usluzi. Smatrano je da devojku koja bez blagoslova uzme prsten ili perle može ugrabiti zmaj koji s tim mami žrtvu ili se sam u njih pretvara.

U gatanjima prsten simbolizuje brak, ređe bogatstvo i blagostanje. U devojačkim gatanjima prstenje stavljeno u posudu s vodom, simbolizovalo je devojke – vlasnice prstena; u trenutku vađenja iz posude, svakoj je namenjivana pesma koja je kazivala ko će joj biti suđenik. U drugim gatanjima, prsten su stavljali uz druge predmete – simbole; stavljali su prsten pod jastuk; na prst desne noge pre spavanja, očekujući da će videti u snu suđenika (Rusija). Domaćica je stavljala prsten u kašu skuvanu na Novu godinu: ako ga nađe domaćin, to je bio predznak blagostanja u kući (Belgija).


Priredila: Nadica Janić

Literatura: SLOVENSKA MITOLOGIJA

субота, 14. новембар 2009.

SIMBOLIKA PRSTENA





"1. Među brojnim primerima dovoljno je navesti venčani i pastirski prsten, kao i prsten Ribara koji služi kao papinski pečat, a lomi se u trenutku papine smrti; time se pokazuje kako je bitna svrha prstena da obeleži vezu, da priveže. Javlja se kao znak saveza, zaveta, zajednice i zajedničke sudbine.

U Kini je prsten simbol ciklusa koji je neodređen i bez prekida: za razliku od zavojka, prsten je zatvoreni krug. Odgovara trigramu Li, trigramu sunca i vatre, ali čini se da se prsten, koji tvori jabuku mačeva, dovodi u vezu sa mesecom.

Izuzetno je važan simbolizam prstena pi, koji je izrađen od žada. Pi je ravna, tanka okrugla pločica čiji je prečnik otvora jednak širini prstena ili, još češće, polovini te širine. U belešci o žadu navedeni su elementi kraljevskog simbola koji se odnose na taj mineral. Kraljevski žadovi su pi; a i znak pi sastoji se od pi (kraljević) i ju (žad). Pošto je pi okrugao, on je simbol neba; po tome se suprotstavlja pravougaonom žadu kong, simbolu zemlje. U vreme solsticija izvodilo se obredno prinošenje pija nebu, a konga zemlji.

Središnji otvor prstena označava i jedinstvenu Suštinu, on je i praznina glavčine koja pokreće točak; simbolizuje i pomaže da se ostvari praznina u centru bića u koju će sići nebeski uticaj.

Postoje i zupčasti prstenovi pi koji su tačna mera polazne zone, pa se pomoću njih može odrediti pol i datum solsticija. A posmatranje neba je način da se ono dostojno poštuje, da se prilagodi skladu kojem ono podučava i da se od njega primi blagotvoran uticaj.

2. U hrišćanstvu prsten simbolizuje slobodno prihvaćenu vernu privrženost. Dovodi se u vezu sa vremenom i kosmosom. Kad Pitagora piše: Ne stavljajte božju sliku na prsten, kaže da se bog ne sme spajati sa vremenom. Isto se može protumačiti na još dva načina: na biblijski, da ne treba prizivati ime Božje uzalud, i na etički, da je preko potrebno osigurati slobodno i nesputano postojanje.

Prvi hrišćani su po uzoru na pagane nosili prstenje, pa je Klement Aleksandrijski vernicima svoga vremena savetovao da na oku prstena bude lik golubice, ribe ili sidra.

Vitezovima je bilo dopušteno da nose zlatan prsten. Kod sveštenika prsten simbolizuje njihovo mističko venčanje sa Gospodom.

Na ezoteričkom planu prsten ima magičnu moć. U smanjenom obliku predstavlja pojas koji je zaštitnik mesta koje čuva blago ili tajnu. Domoći se prstena znači otvoriti vrata, ući u dvorac, pećinu, raj, itd. Staviti prsten sebi ili ga nataknuti na nečiji prst znači nameniti sebe ili prihvatiti dar drugoga kao isključivo ili uzajamno blago.

3. U više irskih legendi i bretonskih narodnih priča prsten je sredstvo prepoznavanja. U priči o drugoj bitki Mojture, žena iz plemena boginje Dane, po imenu Eri, a kći Delbehova (za Eriua je Eri Irska, a Delbaeth je oblik), doživela je ljubavnu pustolovinu sa strancem koji je stigao u čudesnoj barci. U trenutku rastanka on kaže da je Ahlahah (Elatha Znanje), sin Delbehov (oni su, dakle, brat i sestra); predaje joj prsten da bi po njemu mogao da prepozna svog sina. U drugoj legendi Kukulin postupa isto sa Ofom, ratnicom koju je pobedio i zaveo.

4. Po legendi, Solomon je mudrost dugovao prstenu. Arapi pričaju da je jednog dana pečatom toga prstena obeležio sve demone koje je skupio tokom svojih predskazivanja, pa su postali njegovi robovi. Jedanput je u Jordanu izgubio prsten, pa je, da bi ponovo stekao pronicljivost, morao da čeka da mu ga donese neki ribar. Možda je Solomonu prsten oteo neki zavidljivi duh, mislili su ezoterički pisci, da bi se koristio njegovom moći, sve dok ga Bog nije prsilio da ga baci u more, kako bi bio vraćen Solomonu.

Taj prsten je bio simbol znanja i moći koju je Solomon imao nad drugim bićima. On je kao ognjeni pečat, primljen od neba, koje označava svoju duhovnu i materijalnu nadmoć. Podseća na ostale čarobne prstenove.

5. Neki prstenovi čija se simbolika menja, postali su čuveni, pre svega kod Grka. Pošto ga je Heraklo oslobodio, Prometej je morao da pristane da na prstu nosi gvozdeni prsten, na kojem je bio optočen komadić kamena u znak sećanja na kavkasku stenu za koju je bio prikovan i na okove, te kao znak pokornosti Zevsu. Prsten je simbol te pokornosti, koja je ujedno nametnuta i prihvaćena, a zauvek povezuje dva bića.

Tu je i Polikratov prsten: Fortuna se neprestano smešila tom kralju, pa je on, uveren da takvo povlašćeno stanje ne može da potraje, odlučio da dobrovoljno žrtvuje neki dragoceni predmet do kojeg mu je stalo: sa vrha kule bacio je u more prsten, ukrašen prekrasnim smaragdom. Progutala ga je riba, koju je uhvatio ribar, pa je prsten vraćen Polikratu. Taj prsten je bio određen da sudbinu vrati u njen magični krug; more je odbacilo žrtvu. Darije je poveo rat protiv Polikrata koji je pobeđen i umro je prikovan na krst. Tako taj prsten simbolizuje sudbine koje se čovek ne može osloboditi; izraz je nerazrešive veze. Polikrat je hteo da ga pokloni kao naknadu, ali bogovi prihvataju samo ono što su sami odlučili da uzmu, a njihovu odluku ne može da izmeni nikakvo materijalno ili spektakularno odricanje. Postoji samo unutrašnja žrtva, a to je prihvatanje sudbine.

6. Gigov prsten, o čijem nam pronalasku priča Platon, podjednako je bogat simboličkim značenjima: Gig je bio pastir u službi tadašnjeg Lidijskog kralja. Jednom je padala jaka kiša i bio je zemljotres. Tada je pukao jedan deo zemlje i otvorila se pećina baš na onom mestu gde je on napasao stoku. On to primeti, zadivi se i siđe u pukotinu. Tamo je, kaže priča, video čudnovate stvari i jednog šupljeg bronzanog konja. Na tome konju su bili otvori i kad se pastir sagnuo, video je unutra mrtvaca većeg nego što su obični ljudi – tako mu se bar činilo. Leš nije imao na sebi ništa drugo sem zlatnog prstena na ruci. On ga uze i izađe (Država, II, 3, preveo Albin Vilhar, Beograd 1969). Gig je, noseći taj prsten, otkrio kako poseduje moć da postane nevidljiv, pa je tako stekao bogatstvo. Možda je značenje tog prstena jednako Polikratovom, jer je nađen na mrtvacu, u tako izuzetnim okolnostima kao što je potres, i u tučanom konju, mora biti dar htonskih sila: na smrtnike ovog sveta prenosi najuzvišenije moći. Njegova čarolija deluje samo kada Gig oko svoga prstena okrene prema sebi u unutrašnjoj strani dlana. Prave snage su u nama, a nevidljivost dobijena od prstena je povlačenje iz spoljnog sveta da bi se dostigle i pronašle bitne pouke, one što dolaze iz unutrašnjeg sveta. Gigov prsten, dakle, simbolizuje najvišu tačku unutrašnjeg života, možda samu mistiku. Bipolarnost simbola nalazi se, međutim, unutar nas samih: moć prstena može da vodi u mistička osvajanja, ali, magičnim izopačenjem, i u zločinačke pobede i do tiranije. To se Gigu u ovoj priči i dogodilo.

7. Jupiterov sveštenik, flamen, nije smeo da nosi prsten ako nije bio slomljen i bez kamena (Antičke noći, 10, 15). Razlog za zabranu je što je svaka spona koja potpuno okružuje neki deo tela zatvarala u njega natprirodnu moć i sprečavala ga da deluje u spoljnom svetu.''


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

SIMBOLIKA NAUŠNICA



’’Naušnice se nose u svim kulturnim krugovima: u Mikeni, Atini, Rimu itd. U severnoj Africi naušnice imaju posebno značenje seksualnog porekla. Žan Servije navodi da se kod Beni-Snusa spominju u jednoj tužbalici, tj. molitvi za useve... kojoj je doslovni smisao: neka Bog zalije njene naušnice! a podrazumeva se: Bože, zalij njene velike usne (usne njene rodnice).

Seksualni simbolizam naušnica jasno je izražen u Auresu gde žene od puberteta do klimaksa nose naušnice zvane bularwah, što doslovno znači nositeljke duša. Starije žene imaju naušnice u obliku jednostavnog srebnog koluta, ukopčan kopčom od roga ili jantara. Taj nakit, povezan s plodnošću žene, personifikuje i verenicu kiše.
Isti posmatrač beleži da su ti običaji bliski obredima izrezivanja i da su tek jedan od simboličkih oblika, kao što je to i probijanje nosa, gornje usne ili infibulacija ušiju.’’


Priredila: Nadica Janić


Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

SIMBOLIKA OGRLICE




Ogrlica "Zarobljena svetlost" 
(masa za modelovanje, akril, dužina 50 cm)
Autor: Nadica Janić


’’Ogrlica je ukras od metala, bisera ili dragog kamenja, više ili manje raskošan, koji nose muškarci i žene, živi i mrtvi, a nalazimo ga u svim civilizacijama, često ima vrednost amajlije ili poseduje čarobna svojstva. Osim što je nakit, ogrlica može značiti funkciju, dostojanstvo, vojničku ili građansku nagradu, vezanost (rob, zarobljenik, domaća životinja).

Oglica uopšteno simbolizuje vezu između onoga ili one što je nose i onoga ili one što su je dali ili nametnuli. Zato ponekad ima i erotsko značenje.

U kosmičkom i psihičkom smislu simbolizuje sažimanje višestrukog u jedno, težnju da se na mesto i u red stavi više ili manje haotična različitost. I obrnuto, rasuti oglicu jednako je raspadu utvrđenog reda ili skupljenih elemenata.

Keltska mitologija zna za samo jednu ogrlicu: nju je nosio mitski sudija Moran, a osobina joj je bila da mu se stegne oko vrata ako je doneo nepravednu presudu, a da se raširi kad je doneo pravednu presudu.’’


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

понедељак, 9. новембар 2009.

MAGIJSKA MOĆ SREBRNOG NAKITA


Zaštitna uloga srebra u narodnoj medicini Timočke krajine

Gordana Živković

U radu su predstavljeni rezultati zaštitne uloge srebra u narodnoj medicini Timočke Krajine, sprovedenih u okviru dugogodišnjeg projekta Narodnog muzeja “Zaječar” u Zaječaru pod nazivom “Etnomedicinska istraživanja Istočne Srbije”. Posebna pažnja posvećena je narodnim verovanjima u magijsku moć srebrnog nakita i ostalih ukrasnih predmeta.

Srebro je kroz istoriju smatrano jednim od najlepših i najizdržljivijih tradicionalnih ukrasnih plemenitih metala. Sjaj i belina srebra vezuju se i za njegov latinski naziv - “argentum”, koji vodi poreklo od sanskrtske reči koja znači svetao.

Iako se smatra da je srebro dobijano još u VII milenijumu p.n.e. na Bliskom Istoku, sigurno je da su Egipćani u IV milenijumu p.n.e. eksploatacijom mnogobrojnih rudnika u Nubijskoj pustinji dobijali srebro, kao da je i početkom III milenijuma p.n.e. proces eksploatacije srebra prilično rasprostranjen na Bliskom istoku i u Grčkoj.

Tako se u vreme pohoda Aleksandra Makedonskog desila jedna, za ono doba neobjašnjiva pojava. Ostvarujući pobedu za pobedom, godine 327 p.n.e. Grci su upali u Indiju. Činilo se da nije bilo te sile koja bi zaustavila strašnu armiju velikog vojskovođe. Međutim, među grčkim vojnicima pojavile su se “tajanstvene” želudačno-crevne bolesti. Iscrpljeni i onemoćali, vojnici su se vraćali kućama. Interesantno je bilo to što su komandanti grčke armije mnogo ređe oboljevali od redova. Naučnicima je trebalo dve hiljade godina da bi objasnili ovu pojavu: poenta je bila u tome što su vojnici pili vodu iz bokala od kalaja, a komandanti od srebra.

Herodot, istoričar antičkog doba, navodi da je još u V veku p.n.e., persijski car Kir za vreme ratnih pohoda čuvao pijaću vodu u srebrnim “svetim” posudama.

U indijskim religioznim knjigama, takodje se mogu naći beleške, o tome kako su dezinfikovali vodu, potapajući u nju rastopljeno srebro.

Na osnovu ovog kratkog istorijskog pregleda, može se zaključiti da su stari narodi verovali da srebro ima izuzetne osobine i da rastvoreno u vodi ubija bakterije. Ovo verovanje u dezinfekcionu ulogu srebra zadržalo se sve do današnjih dana - npr. običaj da se pri osvećivanju bunara baca u njih srebrni novac.
“Srebrenarstvo” je još u doba seobe Slovena dostiglo savršenstvo, možda i zbog toga što je tlo na kome su živeli bilo bogato srebrom, a za Slovene od Urala do Makedonije, bila je zajednička izrada nakita i predmeta od srebra u periodu od VII do XVII veka.

Srebro je najčešće korišćeno kroz istoriju, i to ne samo zbog svoje lepote i materijalne vrednosti, već i zbog natprirodnih moći, koje su mu pripisivane.

Upravo iz tog razloga, srebrni predmeti, a prvenstveno srebrni nakit, našli su primenu u narodnoj medicini Timočke Krajine. Njihova uloga i zaštitna magijska moć, ogledaju se u neposrednoj vezi sa karakteristikama srebra: sjajem, belinom, čistoćom i čvrstinom, zbog čega mu se i pripisuje natprirodna snaga.
Kako srebro asocira na dan i kultnu čistoću mleka, i vezuje se za nebeska božanstva, samim tim postaje i magijski zaštitnik protiv nečistog i htonskog. To se može uočiti u obredima pri rođenju, svadbi i smrti, a posebno u narodnom lečenju.

Uvidom u dosadašnja istraživanja o srebru i njegovoj zaštitnoj ulozi u narodnoj medicini, malo je pisanih podataka. Oni malobrojni govore o izrazitoj moći srebra u lečenju besnila i jačanju srca, protiv grčeva i epilepsije, a posebno se ističe lekovitost srebrnine nasleđene kroz generacije. Tako je npr. protiv različitih bolesti, kao i onih nastalih zbog uroka, trebalo jesti ostrugane deliće nasleđenog srebra. Poznato je i verovanje da se lekovite biljke trebaju iskopavati srebrnim alatom, kako bi se pojačalo njihovo delovanje.
U okviru dugogodišnjeg projekta Narodnog muzeja “Zaječar” u Zaječaru “Etno-medicinska istraživanja Istočne Srbije” prikupljen je, između ostalog, i značajan broj podataka o srebru i njegovoj ulozi u narodnoj medicini Timočke Krajine. Posebno interesantni detalji vezuju se za natprirodne moći srebrnog nakita, kao jednog od glavnih elemenata kićenja: minđuše, grivne, prstenje, lančići, medaljoni, pafte i dr. Verujući da navedeni nakit štiti od uroka, nesreće, neprijatelja, opasnosti, a pre svega bolesti, pravljeni su amuleti od srebra sa profilaktičkom i apotropejskom moći, što objašnjava široku zastupljenost srebrnog nakita u narodu Timočke Krajine.
Neobičnost i tajnovitost oblika nakita izazivala je u svesti ljudi mnoštvo asocijacija mistične i magijske prirode, kao i verovanje u njegove isceliteljske moći. Posebno mesto čine minđuše i prstenje različitog oblika i načina ukrašavanja, tipičnog za zaštitu od bolesti, zlih očiju i uroka, pri čemu se magična moć ogledala i u bogatoj simbolici navedenog nakita.
Karakteristično je da je minđuša pored ukrasne, imala i zaštitnu ulogu i ulogu apotropeona. Tako je muškoj deci, iz porodica gde se muška deca “ne drže”, stavljana u jedno uvo i do kraja života nije skidana, kako bi se bolest i smrt zaustavile.
I prstenje spada u primarne delove nakita, koji pored ukrasne imaju i magijsku ulogu. Uglavnom je ukrašavano kompozicijama magijsko-profilaktičkog karaktera sa ciljem da otklone svako zlo a onom ko ih nosi da daju zdravlje. To se posebno odnosi na srebrni stolovat prsten, koji je nošen samo na dan venčanja, a onda skidan i čuvan u isceliteljske svrhe. Ako se ko od ukućana razboli, kroz stolovat prsten se sipa voda i pije se za brže ozdravljenje ili pak stavi na prst bolesnog verujući da će bolest tako stati.
Ogrlice, lanci, privesci, medaljoni od srebra takodje su korišćeni kao zaštita i amajlija. U narodu Timočke Krajine veoma su poštovane religijske amajlije, prevashodno hrišćanske, a najrasprostranjeniji je krst - krstić. Nošen na grudima, kao privezak, davao je veru i sigurnost onome ko ga nosi da će biti zdrav i da će ga štititi. To se posebno odnosilo na krstiće, koji su prethodno nošeni u crkvu ili manastir, gde se nad njima čitala molitva za zdravlje.
Narukvice - grivne su omiljeni deo nakita, a one izrađene od srebra u raznim oblicima i sa različitim ornamentima, imale su i zaštitnu ulogu. Posebno je cenjena narukvica od srebrnih novčića, koja je nošena “za zdravlje”.

Srebrni novac nošen je i u vidu privezaka ili niski, a često je i srebrni talir nošen kao medaljon. Zvuk nanizanih aspri (sitnog turskog novca) rasterivao je i plašio zle sile i odgonio boleštine.

Srebrni novac poklanjao se za zdravlje pri rođenju deteta, a simbolizovao je snagu, zdravlje i zaštitu. Stavljan je i na ikone u crkvama i manastirima, kao i na kultnim izvorima i česmama radi zdravlja, a prilikom branja lekovitog bilja, u zemlju se najpre zarivao srebrni novac i tek onda brao prvi struk lekovite biljke.
Srebrne pafte - kopče su takodje nošene da “štite od očiju”, a postoji i običaj da se nož i britvica od srebra stavljaju maloj deci pod jastuk kao zaštita od bolesti.
I sama reč srebro često je pominjana pri bajanju, a veliki broj basmi protiv uroka završava se rečima “ ... ka’ čisto srebro ...”.
Navedeni primeri primene srebrnog nakita u narodnoj medicini Timočke Krajine ukazuju da se prevashodno radi o magijskom vidu lečenja, uglavnom vezanom za izuzetne osobine srebra kao metala, tradicionalno široko rasprostranjenog u narodu.

Plemenitost srebra sama po sebi sadrži upečatljivu izražajnost, koja je neophodna nakitu, i bez koje se nakit ne bi mogao zamisliti. Tražeći zaštitu za svoj život i zdravlje, narod je koristio srebrni nakit, koji poseduje sopstvenu magiju neodoljive privlačne snage. Ona očigledno leži u simbolici raznovrsnih ornamenata i šara prisutnih na srebrnom nakitu korišćenom “za zdravlje” i njegovoj apotropejskoj moći, na kojoj je narod gradio svoja verovanja, gasio strah od bolesti i štitio se od uroka i zlih demona.


Izvor: Timočki medicinski glasnik broj 1- 4/2002.


Priredila: Nadica Janić

среда, 4. новембар 2009.

TELO KAO KUĆA



Intervju

Sabrina Fresko, dizajner nakita iz Istanbula


Objavljeno u magazinu "Genius Domus", No. 12, 2005.


Dosta arhitekata se bavi mnogim drugim dizajnerskim disciplinama ili se uopšte više ne bave arhitekturom. Kako ste vi kao školovani arhitekta počeli da se bavite savremenim nakitom?

Čini mi se da nam arhitektura daje jedan model percepcije kojeg se kasnije teško osloboditi, ali nam zato pomaže da generišemo razne druge forme dizajna. U mom slučaju arhitektonsko školovanje mi je mnogo pomoglo. U jednom svom tekstu sam spomenula da arhitektonski način razmišljanja treba da bude vodilja i usmerenje modernih dizajnera nakita. Dizajner bi trebao proći kroz proces traženja ideje i upotrebe informacija kao i arhitekta prilikom projektovanja svrsishodnog i funkcionalnog prostora. Na taj način se stiže do dizajniranog nakita koji na određeni način upotpunjava ljudsko telo i njegovu lepotu i koji redefiniše granice našeg tela kroz odnos sa nakitom. Kao što ljudsko telo smeštamo u prostor, tako nakit smeštamo na telo.
Nakitom sam počela da se bavim sasvim neobavezno u slobodno vreme i u početku su to bile male skulpture. U jednoj od njih sam videla sopstvenu siluetu. Taj komad nazvan "Aura" je bio prekretnica za mene. Od tada upotrebljavam nakit kao medij ekspresije sopstvene životne filozofije. Tu filozofiju sam u materijalu najbolje artikulisala kroz komad pod nazivom "Fragmentation Mobile". U pitanju je skultporalni komad u obliku ženskog tela sa rupama. Mobilne sfere su sa druge strane održavale žensko telo u ravnoteži. Fragilna i promenljiva stabilnost.

Pojasnite mi malo vašu umetnost u svetlu velikog nasleđa turskog tradicionalnog nakita i savremene juvelirske umetničke prakse?

Kao što već znaš, ja nakit koncipiram kao umetničke predmete. Moj nekakav lični stil je veoma moderan, ali ipak koristi tehnike tradicionalne anadolijske izrade nakita. Juvelirska praksa postaje sve bogatija uz upotrebu nove tehnologije i sve novijih materijala, ali samo ako su harmonično upotrebljeni. Što se tiče tradicionalne izrade nakita postoje nekakva tri osnovna oblika anadolijskog izraza:

Trabzon – Trabzon je grad na Crnom moru i ova se tehnika tamo koristi vekovima. Veoma tanke niti metala se pletu sa debljim komadima i od toga se prave pojasevi i narukvice mekane kao platno. U literaturi se ovo obično spominje kao Turski pojas.

Telkari – tel je žica, akari – stvaranje. Ova tehnika takođe upotrebljava fine niti koje se toplotom spajaju u tradicionalne ornamente.

Kazaz – Ova tehnika upotrebljava niti koje su debljine jedne desetine mikrona. Takve niti se umotavaju u sfere. Obično su upotrebljavane za dugmad sultanovih odora.
Ja upotrebljavam sve tri tehnike ispitivajući njihove granice u savremenom dobu.

Kakav materijal i tehnike najviše koristite u svom radu?

Najviše radim sa srebrom koje je u starom Egiptu smatrano za sveti metal. Srebro dozvoljava veoma moderne i jednostavne forme koje “teku”. Upotrebljavam i takozvano tkanje metala koje je osnova pomenute tradicionalne anadolijske prakse. Istkane komade upotrebljavam da povežem skulpture i da taj tradicionalni način približim modernijim shvatanjima. Savremeni nakit inače upotrebljava svaki raspoloživi materijal. Nisu to uvek dragulji i metal. To mogu biti i običan novinski papir ili vosak.

Vaš rad nije samo nosivi konfekcijski nakit nego stvarate kolekcije sa jasnim umetničkim stavom i sa dosta referenci na modernu umetnost kao što je kolekcija "Ovo nije lala". Kako birate reference i uzore?

Svake godine postavljam sebi određeni umetnički zadatak ili temu koja referiše na određenog umetnika ili fenomen moderne umetnosti. Na kraju toga se uvek desi izložba, kao što su: "Dizajn je magija, što je prostor za telo, to je telo za nakit", "Ovo nije lala", ili izložba koju spremam za novembar ove godine pod nazivom "Igre i igračke". "Ovo nije lala" je izložba koja je bazirana na Magritovoj “Filozofiji i slikarstvu” i referira na njegovu čuvenu sliku "Ceci n’est pas une pipe" (Ovo nije lula). Meni je najzanimljivije što je negde od Klea i Kandinskog moderna umetnost počela da nam sugeriše da ona nije ništa do umetnosti same. Vrlo često čisti formalno-likovni izraz koji je samo to što jeste.
Veliki uticaj na moju kreativnu filozofiju je izvršila i knjiga "Ceci n’est pas une pipe", Michel Foucaulta. Foucault u svojoj knjizi raspravlja o mogućnostima umetničke reprezentacije koristeći slike belgijskog umetnika Réné Magritta, a ponajviše njegovu sliku "Ceci n’est pas une pipe" iz 1926. On tvrdi da su ljudi pogrešno u delima modernizma povezivali reprezentaciju i nekakvu realnost. Odatle je slika na kojoj je naslikana lula sa natpisom "ovo nije lula" paradigma i mog stava. Umetničko delo koje opisuje nekakvu realnost nema inferiornu poziciju u odnosu na tu realnost. Ono postaje realnost za sebe.

Kakav je kontekst vašeg rada u Istanbulu što se tiče tržišta, konkurencije i dizajnerske scene uopšte?

Istanbul je veoma zanimljiv grad od velikog značaja sa stanovišta istorije i kulture. Jako mnogo stvari se ovde produkuje i dešava, ali me jako raduje da moj nakit ima prilično unikatno mesto. Ne pravim nakit samo da bih ukrasila telo nego svaki komad ima određeni stav i izraz baziran na promišljanju. Nemam baš mnogo konkurencije i klijenti su veoma probrani, a nakit se veoma dobro prodaje. Ljudi dolaze u "Simya" galeriju da nađu nešto posebno što im pristaje i moram priznati da to i pronalaze.

Kakav program imate za dizajnere u okviru vaše "Simya" galerije?

U okviru galerije imam radionicu gde učim dizajnere kako da koncipiraju dobar nakit kao umetničko delo. Ljudi raznog obrazovanja i sklonosti dolaze kod mene da uče i svake godine imamo jednu određenu temu koju obrađujemo. Na kraju jednogodišnjeg procesa imamo izložbu najboljih dela. Kad jednom izaberemo temu svako se odluči za materijal koji mu najviše odgovara. Svakog meseca spremamo seminar o nekom od slavnih modernih umetnika i pokušavamo da povežemo nakit sa njegovim radom.
U radionicu dolaze ljudi od 12 do 50 godina. Ovo čitavu stvar čini zaista zanimljivom zbog neverovatno različitih pristupa. U radionici imam jednog pozorišnog reditelja, plastičnog hirurga, osnovnoškolca, domaćice, arhitekte, urednike magazina... Pored toga u galeriji se svake nedelje organizuju seminari o literaturi, istoriji umetnosti, filmu, pozorištu, operi i umetničkoj muzici. Subotom radimo razgovore sa umetnicima i piscima. Program seminara se obnavlja svake godine. Naravo radionica nakita je najposećenija.

Da li radite nakit samo za žene ili imate komade i za muškarce?

Naravno da radim i za muškarce. Pored igala za kravate i narukvica u skorije vreme radim i broševe koji se kombinuju sa dugmadima. Pre epohe “crnog odela” muškarcu su nosili mnogo više nakita. Nakit je bio obavezan statusni simbol. Na žalost kultura “crnog odela” je veoma stroga i ne dozvoljava ekstravagantne zahvate, ali mislim da će se muškarci uskoro malo osloboditi takvih granica. Tu opet može da se nauči mnogo od istoka gde muškarci nose mnogo više nakita nego zapadnjaci.

Šta je suština fenomena nakita?

Nakit je unikatan znak koliko i nečiji osmeh. To je simbol koji se nosi ne zbog svoje materijalne vrednosti nego zbog onoga što govori. Simbol čija vrednost je mešavina dizajnerove namere i klijentovog izbora da ga nosi.

Izvor:

http://www.simyagaleri.com/
http://www.sabrinafresko.com/


Priredila: Nadica Janić

VRT LOTOSA (18)




VRT LOTOSA (17)




VRT LOTOSA (16)




VRT LOTOSA (15)