Priredila: Nadica Janić
Literatura:
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA
Istraživanje i eksperimentisanje u izradi nakita kao nosioca simbola, poruka i vizuelne komunikacije
“Žuto preovladava na zemlji u leto i u jesen: to je boja zrelog klasja koje se naginje prema zemlji i boja same zemlje kad izgubi svoj zeleni ogrtač. Žuto tada najavljuje slabljenje, starost, približavanje smrti. Ono može biti i supstitut crnog. Tako je za Pueblo i Teva Indijance žuto boja zapada, za Asteke i Zuni Indijance boja severa ili juga, zavisno od toga koja se od tih strana sveta povezuje s donjim svetom.
U budističkom tantrizmu žuto odgovara središtu – početku i elementu zemlji, a u isti mah i Ratnasambhavi čija je svetlost sunčane prirode. Crno i žuto označavaju i za Kineze sever ili podzemne ponore gde se nalaze žuti izvori koji vode u kraljevstvo mrtvih. Jer duše koje su se spustile do žutih izvora, ili jang koji se tamo sklanja zimi, teže kružnoj obnovi koja počinje zimskim solsticijem. Mada je priroda severa i žutih izvora jin, njima počinje obnova janga. Drugde se žuto povezuje s crnim kao njegova suprotnost i njegova dopuna. Žuto se odvaja od crnog prilikom diferencijacije haosa: polarizacija prvobitne neizdiferenciranosti odvija se prema žutom i crnom kao i prema jangu i jinu, prema krugu i kvadratu, aktivnom i pasivnom. Crno i žuto, prema Ji Đingu, boje su krvi zmaja demijurga. Polarizacija je ovde ipak samo relativna, to je prvobitna koagulacija.
U kineskoj simbolici žuto izranja iz crnog kao što zemlja izranja iz prvobitnih voda. Žuto je u Kini carska boja zbog toga što je car u centru sveta, kao što je sunce u centru neba.
Kad se žuto zaustavi na ovoj zemlji, na pola puta između vrlo visokog i vrlo niskog, ono vodi samo izopačenosti vrlina kao što su vera, razboritost, večni život. Čim se zaboravi na božasku ljubav dolazi vražji sumpor, oličenje oholosti, nadutosti, duhovnog bića koje je samo sebi dovoljno. Žuto se povezuje s preljubom kad se kidaju svete bračne veze, koje su slika svetih veza božanske ljubavi koje je raskinuo Lucifer. Oni sindikalisti u 20. veku koji se ne solidarišu sa svojom sredinom, koji, na primer, ne poštuju poziv na štrajk, žuti su, jer su izdali težnje implicitne pojmu klasne borbe.
U pekinškom pozorištu žuta šminka označava okrutnost, a crvena odanost i poštenje. U tom istom pozorištu kostimi vladara i careva koji ne označavaju psihologiju osoba nego njihov društveni status, takođe su žuti. Upotreba žute boje u kineskom pozorištu dosta govori o njenoj ambivalentnosti, a prema Kandinskom to je u isti mah najbožanskija i najzemaljskija boja.
Ambivalentnost žute boje nalazimo i u grčkoj mitologiji. Zlatne jabuke iz vrta Hesperida simbol su ljubavi i sloge. I kad ih Herkul ukrade, one se ipak vraćaju u božanske vrtove. One su istinski plod ljubavi, jer ih je Geja, Zemlja, dala Zevsu i Heri kao svadveni dar: tako su učvrstile temeljnu hijerogamiju iz koje je sve proizašlo. Ali jabuka razdora, takođe zlatna jabuka, zbog koje je zametnut trojanski rat, simbol je oholosti i ljubomore. Dva lica simbola, takođe u grčkoj mitologiji, približuju se i u mitu o Atalanti, grčkoj Dijani, izazovnoj Devici: dok se takmičila u trčanju s Hipomenom – koga ona namerava nakon toga da ubije kao i sve svoje dotadašnje prosce – nije mogla da odoli pohlepi koju su u njoj izazvale zlatne jabuke koje je mladić bacio pred nju na tlo. Ona je dakle pobeđena i izneverava sebe, ali time postiže ljubav.
Neki su narodi tražili podvojenost simbola u zagasitosti i sjajnosti boje – što podseća na simboličku razliku između zagasito belog i sjajno belog, posebno kada se to odnosi na podzemne i nebeske konje. Tako je u islamu, gde zlatnožuto označava sve mudro i promišljeno, a bledožuto izdaju i razočaranje. Takvo razlikovanje nalazimo i u jeziku grbova koji valorizuje zlato – metal na račun žutog – boje.
Ambivalentnost žutog može imati doista neobične posledice: dok su antisemiti iz srednjeg veka i Trećeg Rajha hteli odećom i žutom zvezdom da žigošu „sramotu“ jevrejskog naroda, možda je taj narod u toj odeći i žutoj zvezdi video Jehovinu svetlost.“
Priredila: Nadica Janić
Literatura:
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA
''Pozitivno vrednovanje bele boje povezano je sa inicijacijskim fenomenom. Ona nije obeležje molitelja ili kandidata koji idu prema smrti, nego boja onoga koji se otkriva, koji se ponovo rađa, pošto je pobedio iskušenje. Ono je boja muževne toge, simbol afirmacije preuzetih odgovornosti, dobijene i priznate moći, novog rođenja i posvećenja. U doba ranog hrišćanstva taj se obred inicijacije – krštenje – nazivao prosvetljenjem. Pošto je izrekao zavet, novi hrišćanin je, rođen u pravi život, prema rečima Pseudo-Dionisija, obukao odeću sjajne beline, jer, dodaje Aeropagit, pošto je čvrstom i božanskom postojanošću izbegao strasti, i žarko žudeo za jedinstvom, ono što je u njega bilo neuredno dolazi u red, ono što je bilo manjkavo ulepšava se, pa on zasja čitavom svetlošću čistoga i svetlog života.
Kao zajednička boja, belo postaje u dnevnom značenju boja otkrića, milosti, preobraženja, boja koja zaslepljuje i budi razum istovremeno ga nadilazeći: to je boja teofanije, a njen će trag, u obliku oreola svetlosti koja je zbir boja, ostati oko glava svih onih koji su spoznali boga. Pobednička belina se može pojaviti samo na vrhuncima. Poslije šest dana uze Isus Petra i Jakova i Jovana i izvede ih na goru visoku same, i preobrazi se pred njima. I haljine njegove postadoše sjajne i vrlo bijele kao snijeg, kao što ne može bjelilja ubjeliti na zemlji. I ukaza im se Ilija sa Mojsijem gde se razgovarahu sa Isusom (Marko, 9, 2-5). Ilija je učitelj životnog načela čiji je simbol vatra, i njegova boja je crvena, a Mojsije se, prema islamskom predanju, povezuje sa for intime bića, čija je boja bela, skrovita bela unutrašnje svetlosti, svetlost sirra, tajne, temeljne misterije misli Sufija.
Kao solarna boja, belo postaje simbol razvijene dnevne svesti koja je spremna da zagrize stvarnost: beli zubi su kod Bambara simbol inteligencije. Ta se bela boja približava zlatnoj, a to objašnjava spajanje te dve boje na vatikanskoj zastavi, kojom se potvrđuje vlast hrišćanskog boga na zemlji.
Kod Kelta je belo boja svešteničke klase: druidi su obučeni u belo. Osim sveštenika jedino kralj, čija se funkcija graniči sa svešteničkom i koji je ratnik sa izuzetnom verskom misijom, ima pravo na belu odeću. Kralj Nuada koristi kao simbolički metal srebro, koje je kraljevska boja. Svi likovi epopeje koji su obučeni u belo, ako nisu kraljevi, ili su druidi ili pesnici, pripadnici svešteničke klase. Na galskom jeziku vindos, pridev koji ulazi u mnoge složenice, morao je da znači beo i lep; na srednjoirskom find je istovremeno i beo svet; izraz in drong find, bela četa, služi u hagiografiji da se označe anđeli; na bretonskom (gal. gwyn, bret. gwenn) reč istovremeno znači i beli i blaženi.
U japanskom budizmu beli orao i beli lotos povezuju se sa potezom šake spoznaje velikog prosvetitelja Bude, za razliku od crvene boje i poteza koncentracije.''
Priredila: Nadica Janić
Literatura:
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA
Priredila: Nadica Janić
“Sa stanovišta psihološke analize, crno u dnevnim i noćnim snovima opaženo čulima u budnom stanju, znači da nema ni boje ni svetla. Crno upija svetlost, ne odbija je. Ono pre svega ukazuje na haos, ništavilo, mračno nebo, zemaljske noćne tame, zlo, teskobu, tugu, nesvesnost i smrt.
Ali crno je i plodna zemlja koja prima seme (ako seme ne umre prema Jevanđelju), zemlja u kojoj su grobovi, koja je prebivalište mrtvih i koja priprema njihovo uskrsnuće. Plutonu, bogu podzemnog sveta, žrtvovane su crne životinje, ukrašene trakama iste boje. Žrtve su se mogle prinositi samo u mraku, a glava žrtve morala je da bude okrenuta prema zemlji.
Crno ukazuje i na neizmerne dubine, ponore okeana (Na moru bez dna, jedne noći bez mesečine), što je ljude antike navelo da Neptunu žrtvuju crne bikove.
Ukazujući na ništavilo i haos, to jest zbrku i nered, crno je tama početka. Ono u svim religijama prethodi stvaranju. U Bibliji, pre nego što bi svjetlost, zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima. U grčkorimskoj mitologiji, Haos je bio prvobitno stanje. Iz Haosa je nastala Nikta (noć), a ona je sa svojim bratom Erebom (večna tama) imala sina Etera sa kojim počinje da prodire svetlost stvaranja. Ali, u međuvremenu, Nikta je, osim Hipnosa (boga spavanja) i Tanata (boga smrti), rodila sve nevolje sveta: bedu, bolest, starost itd. Uprkos tome što tama izaziva teskobu, Grci su noć karakterisali kao Eufroneovu, tj. Majku dobrog saveta. I mi kažemo: noć je najbolji savetnik.
Naime, mi možemo da napredujemo pre svega noću, koristeći upozorenja koja nam daju snovi, savetuje Biblija (Jov, 33, 14) i Koran (Surata, 42).
Crno se povezuje sa zlom, tj. sa svim što ometa i usporava razvoj po volji božjoj, jer ukazuje na ono što Indijanci nazivaju neznanje, ili na Jungovu senku, ili na dijaboličnu mitološku Zmiju-Zmaja koju treba u sebi pobediti da bi se postigao sopstveni preobaražaj, ali nas ono neprestano izdaje.
Na nekim, vrlo retkim, slikama iz srednjeg veka Juda izdajnik je okružen crnilom.
To crno što se povezuje sa zlom i nesvesnim nalazimo, na primer, u izrazima: imati mračne namere, crna duša, crni roman. Kao boja tuge i pesimizma, patnje i nesreće, sureće se u svakodnevnom govoru: crne ga misli progone, predao se crnim mislima. Rimljani su nesretne dane označavali crnim kamenom. Crni petak znači nesreću.
Kad crno ukazuje na smrt, nalazimo ga kao boju odeće žalosti i svešteničkih mantija za vreme misa mrtvima ili na Veliki petak.
Konačno, crno pripada dijaboličkim bojama i sa crvenim ukazuje na materiju u plamenu. Sotona se naziva Knez tame, a Isus se ponekad prikazuje u crnom, kad ga iskušava đavo.
Kad utiče na psihu, crno izgleda neprozirno, gusto i teško. Zbog toga se crno obojen teret čini težim od belo obojenog tereta. Tako mračan prikaz evokacija crne boje ne smeta joj ipak da dobije pozitivan aspekat. Kao slika smrti, zemlje, pogreba, noćnih putovanja mistika, crno je povezano sa obećanjem novog života, kao što noć sadrži obećanje zore, a zima proleća. Osim toga, znamo da je u većini antičkih misterija posvećeni morao proći kroz neka noćna iskušenja ili se podvrgnuti obredima u mračnom podzemnom hodniku. Isto tako, redovnici i redovnice danas umiru za svet u samostanu.
Crno odgovara kineskom jinu, ženskom, zemaljskom, instinktivnom, majčinskom. Spomenuli smo da su više Boginja majki crne kao i neke Device: Dijana iz Efesa, indijska Kali i Izida prikazane su u crnom: crni kamen na brežuljku Palatinu simbolizovao je Magnu Mater; Ćaba u Meki, kao Anima mundi, je crna kocka, a po celoj Evropi mnoštvo hodočasnika se klanja crnim Devicama.
U istom poretku misli Jahač Apokalipse na crnom konju drži u ruci vagu i mora da meri pšenicu, ječam, ulje i vino, raspodeljujući u doba nestašice plodove ubrane na plodnom tlu velike Majke sveta.
Pojava crnih životinja, crnaca ili drugih tamnih likova u snovima pokazuje da se približujemo primitivnom instinktivnom svetu koji treba osvetliti, ukrotiti i njegovu snagu kanalisati prema višim ciljevima.''
Priredila: Nadica Janić
Literatura:
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA
Slovenski svet koji je naseljavao Balkan i delove Zapadne i Istočne Evrope, počeo je da se razvija i obrazuje različite etnografske skupine tek u VI veku. Prvobitna postojbina iz koje su ta brojna plemena krenula u raznim pravcima obrazujući tri velike skupine naroda – Južne, Zapadne i Istočne Slovene, pretpostavlja se da su bili Karpati.
Predeli u koje su stizali i naseljavali ih bila su ogromna prostranstva prekrivena šumama i isrpesecana močvarama, jezerima i rekama. Živeli su u jednostavnim brvnarama, bavili se lovom i ribolovom i raskrčivali šume da bi sadili žito.
Živeći u malim porodičnim grupama i suočeni s okrutnim silama prirode – misterijom dana i noći, smenama godišnjih doba, burama, olujama, poplavama i neizmenično dobrim i lošim žetvama, usamljenost i neprekidni strah od prirodnih pojava pokušavali su da shvate i pobede. Ta nasušna potreba našla je izraz u njihovoj mitologiji koja se još uvek može prepoznati u folkloru, u brojnim legendama, pričama, pesmama, izrekama i vradžbinama u pojedinim slovenskim krajevima.
U ovakvim uslovima nastala je izrazito rustična mitologija, zajednička svim slovenskim narodima, zasnovana na suprotnosti svetlosti, kao sile živote i tame kao razarajuće sile. Ta osnovna suprotnost rodila je dva božanska lika: Beloboga i Crnoboga. Belobog je bio oličenje svetlosti i dana, dok je Crnobog bio inkarnacija tame i noći. Belobog je bio bog dobra, Crnobog - bog zla. Jedan je bio gore drugi dole. Od Ukrajinaca se i danas može čuti: „Zgromio te Crni bog!“. Belorusi su verovali u Bjeluna (od prideva „beo“) koji se u njihovim legendama pojavljuje u vidu starca sede brade i odevenog u belo. Ljudima se prikazuje isključivo danju i blagonaklon je prema njima. Spasava zalutale putnike i pomaže ubogim seljacima u poljskim radovima.
Uprošćenim suprotstavljanjem „belog“ i „crnog“ - Beloboga („dobra kob, imanje, bogatstvo“) i Crnoboga („onaj u čijoj vlasti je zla kob“) nisu se mogle objasniti mnoge prirodene pojave. Nastaju i druge vizije zasnovane na suprotnosti „belog“ i „crnog“: Nebo – Zemlja. Nebo se predstavlja kao bog Svarog (svar = blistav, sjajan) koji je izrodio dvoje dece: Sunce, koje je dobilo ime Dažbog i Vatru, nazvanu Svarogić ili Svarogov sin. Prema drevnom slovenskom mitu, kada se navladao svetom, Svarog je stvoriteljsku i vladarsku moć predao svojoj deci.
U mnogim slovenskim zemljama, i danas se vatra smatra svetom. Sunce, kao veliko božanstvo dana i svetlosti (Dažbog), koje je pobeđivalo mrak, studen i nemaštinu, postalo je za mnoge Slovene sinonim za sreću. Smatali su ga za pravednim („Istinu na Sunce!“) jer je kažnjavalo zle („Sunce te spržilo!“) i nagrađivalo dobre („Sunce ga ogrejalo!“). Sudbina ljudi bila je u njegovim rukama.
Kod Srba, Sunce je lep i mlad bog. On prebiva u carstvu svetlosti sedeći na zlatnom i grimiznom prestolu. Pored njega su dve lepe device, Zornjača i Večernjača, sedam sudija (planeta) i sedam „glasonoša“ koji lete univerzumom u vidu „zvezda repatica“. Tu je i Sunčev „ćelavi ujak“, „stari Mesjac“ (Mesjac = Mesec je kod slovena muškog roda).
Zemlja (Majka, Sira, Vlažna) je posebno božanstvo, vrhovno biće. Za nju se vezuje „crno“ groz žrtvu koja joj se prinosi – ljudska krv, koja je kod Slovena crne boje. (Paralela iz stare grčke religije ukazuje da su crnima označavana ona božanstva kojima su prinošene ljudske žrtve.) Zemlja obuzdava svako zlo. Pošto je Zemlja pravedna, vekovima su slovenski seljaci rešavali svoje imovinske sporove pozivajući se na Zemljino svedočenje. Ako bi se neko zakleo stavivši grumen zemlje na glavu, niko nije sumnjao u njegovu reč. Čoveku kadrom da razume njen jezik može predskazati budućnost.
Priredila: Nadica Janić
Literatura:
1. Feliks Giran, Žoel Šmit:
MITOVI I MITOLOGIJA
Istorija i rečnik
"Plato", Beograd 2006
2. SLOVENSKA MITOLOGIJA
Enciklopedijski rečnik
ZEPTER BOOK WORLD
Beograd 2001