понедељак, 27. септембар 2010.

TANGRIJ (SIMBOLIKA PLAVE BOJE)




Ogrlica „Tangrij“ (masa za modelovanje, akril, 50 cm)
Autor: Nadica Janić

 
„Plava boja s crvenom ili žutim okerom iskazuje hijerogamije ili nadmetanja neba i zemlje. Na golemoj azijskoj stepi, koju ne prekida ni jedna vertikala, nebo i zemlja oduvek su sučelice. Njihovo spajanje prethodi rođenju svih stepskih junaka: prema još živom predanju, osnivač velike mongolske dinastije Džinkis-kan rađa se iz veze plavog vuka i divlje košute. Plavi vuk je i junak kirgiskog epa Er Töštük, koji nosi oklop od modrog gvožđa, a u ruci su mu modri štit i modro koplje. Plavi lavovi i plavi tigrovi u tursko-mongolskoj književnosti su atributi Tangrija, oca Altajaca, koji stoluje iznad planina i neba, i koji je obraćanjem Turaka na islam postao Alah.

U borbi neba i zemlje plava i bela boja povezuje se protiv crvene i zelene, što dokazuje i hrišćanska ikonografija, posebno u prikazima borbe svetog Đorđa protiv zmaja. U Vizantu su četiri stranke, čija su se kola takmičila na hipodromu, nosile crvenu ili zelenu boju s jedne, plavu ili belu s druge strane. Sve ukazuje na to da su igre istočnog Rima imale jednako uzvišeno kosmičko značenje kao i igre s loptom koje su istovremeno izvodili srednjoamerički narodi. I jedne i druge pripadaju sakralnom teatru koji prikazuje nadmetanja imanentnog i transcedentnog, zemlje i neba.
Naša istorija od njih čini sasvim stvarne i ubilačke borbe u kojima protivne stranke i dalje nose iste amblemske boje u ime božanskog i ljudskog prava, za koje svaka tvrdi da ga otelotvoruje: šuani su bili plavi, revolucionari behu crveni, a takve se političke boje i danas sukobljavaju širom sveta.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

недеља, 26. септембар 2010.

PUT SNA (SIMBOLIKA PLAVE BOJE)




Ogrlica „Put sna“ (masa za modelovanje, akril, 50 cm)
Autor: Nadica Janić


“Od svih boja plava je najdublja: pogled u nju tone ne susrećući prepreke i gubi se u beskraju kao da boja neprestano uzmiče. Plava je i najmanje materijalna boja: u prirodi se obično prikazuje kao da je sačinjena od prozirnosti, to jest od nagomilane praznine, praznine vazduha, vode, kristala ili dijamanata. Praznina je tečna, čista i hladna. Plava je i najhladnija od svih boja, a u svojoj apsolutnoj vrednosti i najčišća, izuzme li se potpuna praznina neutralne beline. Od tih osnovnih osobina zavisi i njeno simboličko primenjivanje.

Predmetu plava boja olakšava oblike, otvara ih i rastvara. Površina obojena plavo nije više površina, plavi zid prestaje biti zid. Pokreti, zvuci i oblici u plavetnilu nestaju, u njemu se utapaju, gube se kao ptica u nebu. Pošto je sama po sebi nematerijalna, plava boja dematerijalizuje sve ono što se u nju uhvati.

Ona je put u beskonačnost, gde se stvarno pretvara u imaginarno. To je boja ptice sreće, plave ptice nedohvatne, a sasvim bliske. Ući u plavo znači, poput Alise u zemlji čudesa, preći na drugu stranu ogledala. Kad je svetla, plava boja je put sanjarenja, a kad potamni, tada postaje put sna. Svesna misao malo-pomalo u njoj prepušta mesto nesvesnoj, kao što i dnevno svetlo u njoj neosetno postaje noćno.

Kao nepokretno područje ili podneblje nerealnog – ili nadrealnog – plava boja sama u sebi razrešava suprotnosti, izmeničnosti, kao što su dan i noć, koje uređuju ljudski život. Neustrašiva, neodređena, nigde do u samoj sebi, plava boja nije od ovoga sveta: upućuje na predstavu o mirnoj i uzvišenoj večnosti, koja je nadljudska ili neljudska. U njenom kretanju Kandinski vidi istovremeno udaljavanje od čoveka i kretanje usmereno jedino prema njegovom vlastitom centru, koje čoveka ipak privlači beskonačnosti i budi u njemu želju za čistotom i žeđ za natprirodnim. Tako postaje jasnijim i njeno metafizičko značenje, a i granice njene kliničke upotrebe.

Plava okolina smiruje i stišava, ali, za razliku od zelene, ne okrepljuje, jer nudi samo beg bez osvojenja stvarnosti, beg koji naposletku odvodi u potištenost. Dubina zelene boje, prema Kandinskom, nudi osećaj zemaljskog odmora i zadovoljstva samim sobom, dok dubina plave boje ima svečanu nadzemaljsku ozbiljnost. Ta ozbiljnost priziva pomisao na smrt: zidovi egipatskih nekropola, na kojima su se crvenim okerom ocrtavali prizori suđenja dušama, bili su prekriveni svetloplavim namazom. Egipćani su navodno plavu boju smatrali bojom istine. Istina, smrt i bogovi idu zajedno, pa je zato nebesko plavetnilo prag koji čoveka deli od onih koji s druge strane upravljaju njegovom sudbinom.

Posvećena plava boja – nebesko plavetnilo – jelisejska je poljana i materica kroz koju prodire zlatna svetlost što iskazuje njihovu volju: plavetnilo i zlato, ženska i muška vrednost - uranskom su ono što su zelena boja i plamena crvena htonskom. Zevs i Jehova sede na prestolu nogu položenih na nebesko plavetnilo, to jest na drugu stranu ovoga nebeskog svoda, za koji se u Mesopotamiji verovalo da je sačinjen od lapis-lazulija, a hrišćanska simbolika ga je učinila ogrtačem koji pokriva i prikriva božanstvo. Grb Francuske kraljevske kuće plavetnilom je s tri zlatna ljiljanova cveta proglašavao teologijsko nadzemaljsko poreklo hrišćanskih vladara.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

четвртак, 23. септембар 2010.

SIMBOLIKA ŽUTE BOJE KOD SLOVENA



Ogrlica „Žuti pesak“ (masa za modelovanje, akril, 80 cm)
Autor: Nadica Janić


“Žuta boja preovladava u prirodi u drugoj polovini godine – to je boja zrelog klasja i boja vegetacije koja se suši. To je predvorje zime, hladnoće i mraka, pa se stoga može povezivati i sa htonskim svetom. Tome doprinosi i žuta boja kože mrtvog čoveka.

Žuto je i boja zlata, koje je stalno i nepromenljivo kao i onaj svet (zlatne monete se kod Bugara nazivaju жълтици). Zlato je i lik svetlosti, ono „označava“ ili simbolizuje svetlost, približavajući se na taj način značenju ikone, koja je odraz svetlosti i veze s njom, ali se sadržaj koji odslikava nalazi van realnog sveta.

U mnogim predanjima zakopano blago se „kazuje“ tako što se u noći vidi plamen na mestu gde je sakriveno. Po jednom poljskom predanju, svaki pokušaj jedne žene da uzme šaku zlata iz jedne ostave izaziva požar u jednom od njenih sela. Veza između zlata i vatre („zlato je vatra koja blista u noći“ – Pindar) govori o vezi žutog i crvenog, tj. o mogućnosti da se žuto alternira sa crvenim. Blizina žute i crvene boje vidi se i u devojačkim gatanjima za udaju: uoči Đurđevdana devojke kopaju rupice u zemlji i sutradan gledaju: ako u rupici ima žutih i crvenih mrava, devojka će se udati za momka, ako bude mrkih mrava – za udovca, ako ne bude mrava – te godine se neće udati. U nizu ruskih ikona, naročito u novgorodskim iz 13-14. veka, crvena boja zamenjuje tradicionalne zlatne fonove.

Veza žutog sa onim svetom vidi se i po tome što se mitski vodiči duša na onom svetu prikazuju sa nekim žutim obeležjem. Odraz ove simbolike nalazi se i u narodnim bajanjima: kod Srba bolesti odnose žuti psi, žuti petao, pilad sa žutim nogama, žuti čovek, dok u jednoj bugarskoj basmi žuti čovek bez ruku hvata ribu i peče je bez ognja, što predstavlja i jedan mitski oblik ponašanja (tzv. antiponašanje).

Žuta boja nema visoku učestalost u narodnim basmama. Često se жовтыя пяски javlja kao sastavni deo trijade boja: žuto – crveno (sivo) – belo. Žuti pesak nosi htonsko obeležje i zato se na njega tera i nečista sila.

Veza žute boje sa htonskim i demonskim svetom određuje i njenu upotrebu u ritualu bajanja: kad neko dobije bolest zvanu „sugreb“, ide u vinograd i maže se žutom zemljom ispod dunje; bajanje stoci od ujeda zmije izvodi se uz upotrebu 9 kamičaka i žute igle; u Sloveniji, bolesno dete od žutice pokrivaju u kolevci preko glave žutom svilenom maramom i prišivaju mu na košulji zlatan prsten; da bi detetu bolje rasla kosa, posle prvog šišanja, nose njegove vlasi na žutu vrbu itd.

Jedno od imena za vešticu jeste желтея, koje se često ponavlja u apokrifnoj molitvi od groznice.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:
SLOVENSKA MITOLOGIJA

Izvor: http://forum.krstarica.com/

Tema:Malo je reći da živimo u svetu simbola“

AGNIJEV OGANJ (SIMBOLIKA ŽUTE BOJE)




 Ogrlica „Agnijev oganj“ (masa za modelovanje, akril, 80 cm)
Autor: Nadica Janić


Svetlo žuto ili zlatnožuto je solarno – sunčeva svetlost, intelekt, intuicija, vera, dobrota; tamnožuto – nevera, izdaja, ljubomora, ambicija, gramzivost, tajnost, verolomstvo, nevernost.

Žuti barjak – karantin. Žuti krst – kuga.

U budizmu – boja monaške odore, simbolizuje odricanje, odsustvo žudnje, smernost.

U hebrejskoj tradiciji (kabalizam) – lepota.

U hinduističkoj – svetlo, život, istina, besmrtnost, zapad.

U hrišćanstvu – zlatnožuto predstavlja svetlost, objavljenu istinu, božanstvenost; tamnožuto je simbol nevere, prevare, Jevreja, jeretika.

Zlatnožuta je boja Sunca. Muški princip. Sibol božanske moći, sjaja, prosvetljenja, besmrtnosti. Najviša vrednost, vatra, slava...

U alhemijskoj tradiciji – „esencija“ Sunca, zgrušana svetlost, trajnost.

U hinduističkoj – život, svetlost, istina, besmrtnost, Agnijev oganj.

U keltskoj – vatra.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

Mario Lampić – Mali rečnik tradicionalnih simbola
„Libretto“, Beograd, 2000.

среда, 22. септембар 2010.

ZLATNA SVETLOST (SIMBOLIKA ŽUTE BOJE)




Ogrlica "Zlatna svetlost" (masa za modelovanje, akril, 45 cm)
Autor: Nadica Janić



„Intenzivno i prodorno, zasićeno i blještavo kao rastopljen metal, žuto je najtoplija, najekspanzivnija i najsjajnija boja, koju je teško ugasiti i koja uvek prelazi svoje okvire. Zraci sunca koji prolaze kroz nebesko plavetnilo izraz su moći bogova: a u astečkom panteonu, Vicilopohtli, Ratni pobednik, bog južnog sunca obojen je u plavo i žuto.

Par heraldičkih boja žuto – plavo suprotan je paru crveno – zeleno kao što je ono što dolazi odozgo suprotno onome što dolazi odozdo. Područje na kojem se sučeljavaju je zemaljska kora, naša koža, koja i sama postaje žuta kad se približi smrt.

U paru žuto – plavo, muška boja, boja svetlosti i života, ne može potamneti. Kandinski je to dobro uočio: žuto toliko teži svetlom, da tamo žutog i ne može biti. Zato se može reći da postoji duboka, fizička veza između žutog i belog. Ona je boja bogova: Zôroastres (grč), prema Anketilu, znači sjajna, zlatna, slobodna zvezda, živa zvezda. Om, božja reč kod Tibetanaca, ima pridev zere što znači zlatan. Višnu je nosilac žute odeće, a Bramino kosmičko jaje blista kao zlato.

Zlatna svetlost ponekad je put dvosmernog saobraćaja, posrednik između ljudi i bogova. Frejzer tako naglašava da se u Indiji tokom velikog žrtvovanja konja upotrebljavao zlatni nož, jer je zlato svetlost i jer žrtvovano dolazi u kraljevstvo nebesko zlatnom svetlošću.

U meksičkoj kosmologiji zlatnožuto je boja zemljine nove kore, na početku kišnog razdoblja, pre nego što se ona zazeleni. Povezuje se dakle s misterijom proleća. Zato je Hipe Totek Naš gospodin oderani, bog prolećnih kiša, takođe bog zlatara. Za vreme prolećnih svetkovina njegovi sveštenici se zaogrnu žuto obojenim kožama oderanim sa žrtava koje su pogubili da bi pridobili tog strašnog boga. Zlatnožuto je i Mitrino obeležje u Persiji, i Apolonovo u Grčkoj.

Zlatnožuto je, zbog božanskih odlika, postalo na zemlji obeležje vladara, kraljeva i careva kako bi obznanjivalo božansko poreklo njihove moći. Zlatnožuto kao simbol božanske moći pokriveno je zelenim lovorom kao simbolom ljudske nade. Hristove zelene grančice, koje ima dok je na zemlji, zameniće zlatni oreol kad se vrati svome ocu. U Španiji je Nedelja grančica dan kad vernici pred crkvom mašu požutelim palmama.

Žuto je boja večnosti, kao što je zlato metal prolećnog života. I jedno i drugo nalazimo u osnovi hrišćanskog obreda. Zlatni krst na svešteničkoj odeždi, zlatni kalež, žuto večnog života, vere – pridružuju se iskonskoj čistoti belog u vatikanskoj zastavi.

Katolički sveštenici ispraćaju pokojnike u večni život usred zlatnog i žutog. Svi vodiči duša raspolažu s manje ili više žutog (Mitra); isto tako, u više istočnjačkih predanja, podzemni psi, poput onog iz Zend Aveste koji ima žute oči, kako bi lakše proniknuo tajnu tame, i žuto-bele uši. U egipatskim pogrebnim prostorijama žuta boja – simbol zlata koje je meso sunca i bogova – najčešće se povezuje s plavom bojom kako bi osigurala preživljenje duše.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

уторак, 21. септембар 2010.

ŽUTI IZVORI (SIMBOLIKA ŽUTE BOJE)




Ogrlica "Žuti izvori" (masa za modelovanje, akril, 45 cm)
Autor: Nadica Janić


“Žuto preovladava na zemlji u leto i u jesen: to je boja zrelog klasja koje se naginje prema zemlji i boja same zemlje kad izgubi svoj zeleni ogrtač. Žuto tada najavljuje slabljenje, starost, približavanje smrti. Ono može biti i supstitut crnog. Tako je za Pueblo i Teva Indijance žuto boja zapada, za Asteke i Zuni Indijance boja severa ili juga, zavisno od toga koja se od tih strana sveta povezuje s donjim svetom.

U budističkom tantrizmu žuto odgovara središtu – početku i elementu zemlji, a u isti mah i Ratnasambhavi čija je svetlost sunčane prirode. Crno i žuto označavaju i za Kineze sever ili podzemne ponore gde se nalaze žuti izvori koji vode u kraljevstvo mrtvih. Jer duše koje su se spustile do žutih izvora, ili jang koji se tamo sklanja zimi, teže kružnoj obnovi koja počinje zimskim solsticijem. Mada je priroda severa i žutih izvora jin, njima počinje obnova janga. Drugde se žuto povezuje s crnim kao njegova suprotnost i njegova dopuna. Žuto se odvaja od crnog prilikom diferencijacije haosa: polarizacija prvobitne neizdiferenciranosti odvija se prema žutom i crnom kao i prema jangu i jinu, prema krugu i kvadratu, aktivnom i pasivnom. Crno i žuto, prema Ji Đingu, boje su krvi zmaja demijurga. Polarizacija je ovde ipak samo relativna, to je prvobitna koagulacija.

U kineskoj simbolici žuto izranja iz crnog kao što zemlja izranja iz prvobitnih voda. Žuto je u Kini carska boja zbog toga što je car u centru sveta, kao što je sunce u centru neba.

Kad se žuto zaustavi na ovoj zemlji, na pola puta između vrlo visokog i vrlo niskog, ono vodi samo izopačenosti vrlina kao što su vera, razboritost, večni život. Čim se zaboravi na božasku ljubav dolazi vražji sumpor, oličenje oholosti, nadutosti, duhovnog bića koje je samo sebi dovoljno. Žuto se povezuje s preljubom kad se kidaju svete bračne veze, koje su slika svetih veza božanske ljubavi koje je raskinuo Lucifer. Oni sindikalisti u 20. veku koji se ne solidarišu sa svojom sredinom, koji, na primer, ne poštuju poziv na štrajk, žuti su, jer su izdali težnje implicitne pojmu klasne borbe.

U pekinškom pozorištu žuta šminka označava okrutnost, a crvena odanost i poštenje. U tom istom pozorištu kostimi vladara i careva koji ne označavaju psihologiju osoba nego njihov društveni status, takođe su žuti. Upotreba žute boje u kineskom pozorištu dosta govori o njenoj ambivalentnosti, a prema Kandinskom to je u isti mah najbožanskija i najzemaljskija boja.

Ambivalentnost žute boje nalazimo i u grčkoj mitologiji. Zlatne jabuke iz vrta Hesperida simbol su ljubavi i sloge. I kad ih Herkul ukrade, one se ipak vraćaju u božanske vrtove. One su istinski plod ljubavi, jer ih je Geja, Zemlja, dala Zevsu i Heri kao svadveni dar: tako su učvrstile temeljnu hijerogamiju iz koje je sve proizašlo. Ali jabuka razdora, takođe zlatna jabuka, zbog koje je zametnut trojanski rat, simbol je oholosti i ljubomore. Dva lica simbola, takođe u grčkoj mitologiji, približuju se i u mitu o Atalanti, grčkoj Dijani, izazovnoj Devici: dok se takmičila u trčanju s Hipomenom – koga ona namerava nakon toga da ubije kao i sve svoje dotadašnje prosce – nije mogla da odoli pohlepi koju su u njoj izazvale zlatne jabuke koje je mladić bacio pred nju na tlo. Ona je dakle pobeđena i izneverava sebe, ali time postiže ljubav.

Neki su narodi tražili podvojenost simbola u zagasitosti i sjajnosti boje – što podseća na simboličku razliku između zagasito belog i sjajno belog, posebno kada se to odnosi na podzemne i nebeske konje. Tako je u islamu, gde zlatnožuto označava sve mudro i promišljeno, a bledožuto izdaju i razočaranje. Takvo razlikovanje nalazimo i u jeziku grbova koji valorizuje zlato – metal na račun žutog – boje.

Ambivalentnost žutog može imati doista neobične posledice: dok su antisemiti iz srednjeg veka i Trećeg Rajha hteli odećom i žutom zvezdom da žigošu „sramotu“ jevrejskog naroda, možda je taj narod u toj odeći i žutoj zvezdi video Jehovinu svetlost.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

недеља, 19. септембар 2010.

SIMBOLIKA BELE BOJE KOD SLOVENA





Ogrlica "Magija" (masa za modelovanje, akril, 45 cm)
Autor: Nadica Janić


''Belo se asocira sa svetlošću i sa stvaralačkom snagom koja se nalazi u mleku, jajetu i muškom semenu. Otelotvorenje bele boje jeste dan i srebro (grčko λευκός ’’beo’’ ima još i značenja ’’onaj koji se svetli’’, ’’srebrnast’’, ’’jasan’’, ’’svetao’’, ’’čist’’). Otuda jedna od čestih završnih formula u srpsko – bugarsko – rumunskim basmama glasi:

Da bude čisto, kao čisto srebro,
blago kao materino mleko.

Atribut ’’belo’’ u narodnim pesmama je čest i označava čistotu i lepotu (up. Bugarsko: бели порти, бяла чешма, бяла пшеница; sprsko: bela vrata, bela česma, bela pčenica, belo lice i tako dalje).

U svadbenom običaju u Kučima (Crna Gora) mlade nose posebnu kapu na koju se zakači velika bela marama koja se zove duvak. Bezivanje bele boje za mladu odlika je i savremenih evropskih običaja.

U frazeologiji kod Srba zadržao se pomen na beloga boga (kad je nemirno dete, u istočnoj Srbiji, kod Svrljiga, kaže se „od njega nema beli bog“).

Ispoljavanje atributa „belo“ ilustruje običaj koji se izvodi prilikom prvog oranja u Vranjskom Pomoravlju u Srbiji: kad pođe na prvo oranje, orač je vezivao glavu belim maramčetom, a pred volove koji polaze na oranje prostiralo se takođe belo maramče da preko njega pređu zajedno s ralom, plugom i kolima. U žito se stavljala bela srebrna para.

U isti krug simboličkog značenja ide i običaj iz Srbije koji je vezan za ponašanje porodilja: sedam dana posle porođaja, uvek kada danju izlazi napolje, porodilja uzima u desnu ruku ražanj („baština sila“) na kome je glavica bela i crna luka i kokošija noga, a glavu poveže belim povezom.

U basmama pominju se beli hrtovi (psi). Oni se u srpskim i bugarskim basmama javljaju kao protivnici nečistoj sili, kao što su to i neke druge životinje i ptice sa atributom beo: bela kvočka i beli pilići, bela ptica, beli orao, bela patka, bela guska, kuja s belom štenadi, beli zmaj. U beloruskim basmama sveci, koji se takođe javljaju u funkciji progonitelja nečiste sile jašu na belom konju. Kod Srba, u basmama, na belom konju jašu sveti Nikola, sveti Evrem i sveti Jovan, takođe odnoseći bolesti.

U Zborniku molitava Tverskog muzeja, koji je prepisan 1853. godine, nalazi se jedna molitva koja je u stvari srpska basma izgrađena po prethodno pomenutom obrascu: „Poleće beli orao iz bela nebesa i nosi belo mleko u belim noktima, uteče mu belo mleko iz beli nokti...“

Motiv belog mleka koje ispušta bela ptica na kamenu (ili bela devojka) i od njega se kamen rasprskava, javlja se u više basama kod Srba i Bugara i najčešće se odnosi na uroke (tj. pucanje kamena treba da izazove pucanje zlog, uročnog oka). Umesto belog mleka može da stoji bela pena. Kod zamena za belu pticu u bajanjima se javlja i belo pero ili jaje od bele kokoši. Tako, u ljubavnoj magiji, uzme (momak ili devojka) prvo jaje od bele kokoši, bez belega, skuva ga u mladu nedelju pre sunca, oljušti i bičem kose s desne strane glave prepolovi. Zatim stavi ove polovine na po jednu stranu puta gde treba da prođe ona (ili onaj) koji se želi opčiniti. Kad željena osoba prođe tim putem (između dve polovine jajeta), izvođač mađije (momak ili devojka) pojede celo jaje.

Posebno simboličko obeležje beloj boji daje njeno vezivanje za neka noćna mitološka bića. Na primer kod Slovenaca mora se zamišlja kao bela žena. Tako su isto mnogi susreti s nečistom silom opisani kao susreti s nekim bićem u belo odevenim: „Išo sam sa sestrom na izvor vode, Dragovine se zove, onda smo naišli na vodu i naišli smo na jednome raskršću bijela djevojka stoji u bjelom sva...“ U Mošorinu (Srbija) kad neko mlad boluje, pa umre, govorilo se: „Pojele ga bele“, to jest umorile ga vile.

Mogu se predložiti dva odgovora na ovo odstupanje od osnovnog simboličkog jezgra koje bela boja ima u magijskim tekstovima. Prvo, neka od pomenutih demonskih bića mogu da potiču iz vremena tzv. „belih dana“ (od Božića do Bogojavljenja) kada nečista sila luta i kada je zabranjeno presti kučine. Drugo, bela boja, vezujući se za svetlost, vezuje se i za bestelesnost i prazninu, pa otuda može da stoji i kao atribut bestelesnih mitskih bića. Verovatno iz ovog simboličkog značenja proizilazi postupak vračare iz okoline Leskovca koja, kada baje, legne i pokrije se belim čaršavom.

Simbolika praznine koja se može vezati za belu boju vidi se iz obreda gatanja kod Bugara: kada se pojede kokošije meso (obično je to petao koji se kolje pre početka oranja ili posle vršidbe), gata se po boji njegove grudne kosti da li će domaćinova kuća imati napredak i bogatstvo – ako je ta kost crvenkasta, kuća će imati napredak i bogatstvo, ako je bleda, svetla, kesa domaćinova biće prazna. Slična simbolika javlja se u tumačenju sna: ako je čovek sanjao mleko (= belo) – to je najava bede.''


Priredila: Nadica Janić


Literatura: SLOVENSKA MITOLOGIJA


Tema: “Malo je reći da živimo u svetu simbola“

петак, 17. септембар 2010.

IZMEĐU NOĆI I DANA (SIMBOLIKA BELE BOJE)




Ogrlica "Između noći i dana" (masa za modelovanje, akril, 50 cm)
Autor: Nadica Janić


“U svakoj simboličkoj misli smrt prethodi životu i svako rođenje je novo rođenje. Zato je belo prvobitno boja smrti i oplakivanja. Još i danas je tako na Istoku, a dugo je bilo i u Evropi, posebno na dvoru francuskih kraljeva.

U zlokobnom vidu bleda bela boja se suprotstavlja crvenoj: to je boja vampira koji traži krv – uslov za dnevni svet - koja se iz njega povukla. To je boja mrtvačkog plašta svih sablasti i svih utvara; to je boja – ili pre odsutnost boje – patuljka Oberona, Alberika iz Nibelunga, kralja Albâ i Elfâ. To je boja duhova, te je prvi beli čovek koji se pojavio kod Bantua u južnom Kamerunu bio prozvan Nango-kon – albinos-fantom, i u početku su svi stanovnici koje je sretao bežali od njega u užasu; kad su se uverili u njegove miroljubive namere, svaki se vratio da ga upita kako su njegovi preminuli rođaci; očigledo su smatrali da ih on poznaje, jer dolazi iz zemlje mrtvih... Često je, beleži M. Elijade, u obredima inicijacije belo boja prve faze, a to je borba protiv smrti. Radije ćemo reći da je to boja polaska prema smrti. U tom smislu je za Asteke zapad bele boje, jer je, kao što znamo, njihova vera smatrala da su ljudski život i koherentnost sveta potpuno uslovljeni sunčevom putanjom. Zapad, na kojem nestaje dnevna zvezda, zvao se kuća magle; predstavljao je smrt, to jest ulaz u nevidljivo. Zbog toga su ratnike koje su svakog dana ubijali da bi osigurali obnavljanje sunca, odvodili na žrtvu ukrašene belim paperjem i obuvene u bele sandale. Sandale su ih delile od zemlje i pokazivale su da više ne pripadaju ovome svetu, ali ni onom drugom: belo je boja prvih koraka duše pre uzleta žrtvovanih ratnika. Svi bogovi astečkog Panteona, čije žrtvovanje pre novog rođenja slavi mit, nose bele ukrase.

Iz istih razloga i Pueblo Indijanci stavljaju belu boju na istok, jer kod njih istok pokriva pojmove jeseni, zemljine dubine i vere.
U tom smislu belo kao boja istoka nije solarna boja. Belo nije boja zore, nego boja svitanja, trenutka potpune praznine između noći i dana, kad onirički svet još prekriva svaku stvarnost: biće je još ukočeno dok lebdi u šupljoj i pasivnoj belini; zato je to vreme istraga, iznenadnih prepada i pogubljenja, pri kojima, prema drevnim običajima osuđenik nosi belu košulju – košulju pokornosti i raspoloživosti. Takva je i bela haljina pričesnika i verenice koja polazi na venčanje; iako se kaže venčana haljina, reč je zapravo o haljini verenice koja ide prema venčanju: kad se ono obavi, belu boju će zameniti crvena, kao što će i prvo ispoljavanje svitanja dana biti pojava crvene Venere na prigušenoj i neutralnoj pozadini praskozorja, pa će se tada govoriti o svadbi dana. Takva je i neokaljana belina operacionog polja gde će pod skalpelom hirurga izbiti životna krv. Belo je boja čistoće, i u početku nije pozitivna boja što kazuje da je nešto preuzeto, nego je neutralna, pasivna boja, pokazujući da još ništa nije ostvareno: takav je početni smisao devičanske beline, i to je razlog da se po hrišćanskom obredu deca polažu u zemlju pod belim mrtvačkim pokrovom koji je ukrašen belim cvećem.

U Crnoj Africi, gde inicijacijski obredi uslovljavaju čitavu društvenu strukturu, bela boja kaolina – neutralna bela – je boja mladih obrezanika za sve vreme njihove izolacije; njome mažu lice, a ponekad i čitavo telo da bi pokazali kako su trenutno izvan duštva: onog dana kad mu se pridruže kao potpuni i odgovorni ljudi, belu boju će zameniti crvena. I u Africi i na Novoj Gvineji udovice koje su privremeno stavljene izvan zajednice pokrivaju lice neutralnom belom bojom; na Novoj Gvineji istovremeno odsecaju jedan prst na ruci; simbolika tog osakaćivanja je očigledna: one odsecaju falus koji ih je probudio u trenutku njihovog venčanja, toga drugog rođenja, da bi se tako vratile u stanje neosetljivosti, sliku prvobitne neizdiferenciranosti koja je bela kao kosmičko jaje orfika, pa ih njihov očaj vraća tako u očekivanje novog buđenja. Ta je neutralna bela, kao što vidimo, materična, majčinska belina, izvor koji mora probuditi dodir štapića. Otuda će poteći prva hranljiva tečnost, mleko puno životnog još neizraženog potencijala, puno sna, mleko što ga dojenče pije pre nego što je otvorilo oči dnevnom svetu, mleko čija je belina jednaka belini ljiljana i lotosa, koji su takođe slike postanka, buđenja, belina puna obećanja o sposobnosti delovanja; mleko svetlost srebra i Meseca koji je u svojoj okrugloj punoći arhetip plodne žene, ona svetlost koja obećava bogatstva i zore.
Postupno se zbiva promena i, kako dan zamenjuje noć, tako se budi duh, a on će obasjati sjaj beline dnevne, sunčane, pozitivne i muške svetlosti. Beloga konja iz sna, koji donosi smrt, zamenjuju beli Apolonovi konji u koje čovek ne može upreti pogled, a da ga ne zaslepe.''


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

четвртак, 16. септембар 2010.

BELI LOTOS (SIMBOLIKA BELE BOJE)




Ogrlica "Beli lotos" (masa za modelovanje, akril, 50 cm)
Autor: Nadica Janić


''Pozitivno vrednovanje bele boje povezano je sa inicijacijskim fenomenom. Ona nije obeležje molitelja ili kandidata koji idu prema smrti, nego boja onoga koji se otkriva, koji se ponovo rađa, pošto je pobedio iskušenje. Ono je boja muževne toge, simbol afirmacije preuzetih odgovornosti, dobijene i priznate moći, novog rođenja i posvećenja. U doba ranog hrišćanstva taj se obred inicijacije – krštenje – nazivao prosvetljenjem. Pošto je izrekao zavet, novi hrišćanin je, rođen u pravi život, prema rečima Pseudo-Dionisija, obukao odeću sjajne beline, jer, dodaje Aeropagit, pošto je čvrstom i božanskom postojanošću izbegao strasti, i žarko žudeo za jedinstvom, ono što je u njega bilo neuredno dolazi u red, ono što je bilo manjkavo ulepšava se, pa on zasja čitavom svetlošću čistoga i svetlog života.

Kao zajednička boja, belo postaje u dnevnom značenju boja otkrića, milosti, preobraženja, boja koja zaslepljuje i budi razum istovremeno ga nadilazeći: to je boja teofanije, a njen će trag, u obliku oreola svetlosti koja je zbir boja, ostati oko glava svih onih koji su spoznali boga. Pobednička belina se može pojaviti samo na vrhuncima. Poslije šest dana uze Isus Petra i Jakova i Jovana i izvede ih na goru visoku same, i preobrazi se pred njima. I haljine njegove postadoše sjajne i vrlo bijele kao snijeg, kao što ne može bjelilja ubjeliti na zemlji. I ukaza im se Ilija sa Mojsijem gde se razgovarahu sa Isusom (Marko, 9, 2-5). Ilija je učitelj životnog načela čiji je simbol vatra, i njegova boja je crvena, a Mojsije se, prema islamskom predanju, povezuje sa for intime bića, čija je boja bela, skrovita bela unutrašnje svetlosti, svetlost sirra, tajne, temeljne misterije misli Sufija.

Kao solarna boja, belo postaje simbol razvijene dnevne svesti koja je spremna da zagrize stvarnost: beli zubi su kod Bambara simbol inteligencije. Ta se bela boja približava zlatnoj, a to objašnjava spajanje te dve boje na vatikanskoj zastavi, kojom se potvrđuje vlast hrišćanskog boga na zemlji.

Kod Kelta je belo boja svešteničke klase: druidi su obučeni u belo. Osim sveštenika jedino kralj, čija se funkcija graniči sa svešteničkom i koji je ratnik sa izuzetnom verskom misijom, ima pravo na belu odeću. Kralj Nuada koristi kao simbolički metal srebro, koje je kraljevska boja. Svi likovi epopeje koji su obučeni u belo, ako nisu kraljevi, ili su druidi ili pesnici, pripadnici svešteničke klase. Na galskom jeziku vindos, pridev koji ulazi u mnoge složenice, morao je da znači beo i lep; na srednjoirskom find je istovremeno i beo svet; izraz in drong find, bela četa, služi u hagiografiji da se označe anđeli; na bretonskom (gal. gwyn, bret. gwenn) reč istovremeno znači i beli i blaženi.

U japanskom budizmu beli orao i beli lotos povezuju se sa potezom šake spoznaje velikog prosvetitelja Bude, za razliku od crvene boje i poteza koncentracije.''


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

понедељак, 13. септембар 2010.

SVITANJE (SIMBOLIKA BELE BOJE)




Ogrlica "Svitanje" (masa za modelovanje, akril, 80 cm)
Autor: Nadica Janić


„Bela boja se, kao i njoj suprotna crna, može postaviti na dva kraja hromatske skale. Pošto je belo apsolutna boja koja nema drugih varijacija, osim onih što idu od prigušenog do sjajnog, ona označava ili odsutnost ili skup boja. Bela boja se tako nalazi ili na početku ili na kraju dnevnog života i vidljivog sveta, što joj pridaje idealnu asimptotičku vrednost. Ali završetak života – čas smrti – isto je tako prolazni čas, zglob između vidljivog i nevidljivog, pa je prema tome drugi polazak. Belo – candidus – boja je kandidata, tj. onoga koji će promeniti status (kandidati za javne službe oblačili su se u belo).

Pri određivanju boja glavnih strana sveta normalno je, dakle, da je većina naroda belo uzela za boju istoka i zapada, dve krajnje i tajanstvene tačke gde se sunce – zvezde dnevne misli – rađa i umire svakog dana. Belo je u oba slučaja granična vrednost, jednako kao i ta dva kraja beskonačne crte horizonta. Belo je boja prelaza, u onom smislu u kojem se govori o obredima prelaza: belo je privilegovana boja obreda kojima se menja biće prema klasičnoj shemi svake inicijacije: smrću i novim rođenjem. Bela boja zapada je prigušena boja smrti koja biće oduzima i uvodi ga u mesečev, hladni i ženski svet; odvodi u odsutnost, u noćnu prazninu, u nestanak svesti i dnevnih boja.Bela boja istoka je boja povratka: to je belina praskozorja kad se iznova pojavljuje nebeski svod, još bez boja, ali pun mogućnosti ispoljavanja kojim su se, za vreme prolaska kroz noćnu utrobu, izvor sviju energija, mikrokosmos i makrokosmos ponovo ispunili, kao električne baterije. Jedna boja silazi od sjajnog do prigušenog, druga se uspinje od prugušenog do sjajnog. Ta dva trenutka, te dve beline su u sebi prazne, lebde, između odsutnosti i prisutnosti, između meseca i sunca, između dva lica svetoga, između njegove dve strane. Čitav simbolizam bele boje i njenih obrednih primena proizlazi iz takvog posmatranja prirode, iz kojeg su sve ljudske kulture izgradile svoje filozofske i religijske sisteme.

Slikar V. Kandinski, za kojeg je problem boja daleko nadilazio problem estetike, najbolje se izrazio: Bela boja, koju često smatramo ne-bojom... je kao simbol jednog sveta gde su sve boje, kao svojstva materijalnih supstanci, iščezle...Belo deluje na našu dušu kao apsolutna tišina... Ta tišina nije smrt, ona je prepuna živih mogućnosti... To je jedno ništa puno mladalačke radosti, ili bolje rečeno, jedno ništa pre svakog rođenja, pre svakog početka. Tako je možda odzvanjala hladna i bela zemlja u dane ledenog doba. Teško je bolje opisati svitanje, a da se ono ne imenuje.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

субота, 11. септембар 2010.

FIZIOLOŠKO DELOVANJE BOJA




Ogrlica "Refleksija" (masa za modelovanje, akril, biseri; 50 cm)
Autor: Nadica Janić


Pored umetničkog izražavanja simbolikom boja, boje od davnina imaju i primenu u medicini. U psihoterapiji postoje tehnike lečenja bojom. One su zasnovane na pretpostavci da boje imaju fiziološki uticaj na ljude i da postoji tesna povezanost boja i života, stoga eksperti za boju opravdano govore o »snazi boje« (the power of color).

Poznata je osetljivost biljaka na uticaj boja. G. Mathien nam u tom pogledu, daje zanimljive rezultate eksperimenata izvedenih u Juvisyju. Tako je Mimosa pudica, koja je u početku bila visoka 27 mm, pod uticajem plave svetlosti posle tri meseca dostigla 28 mm, pod uticajem bele 100 mm, a pod uticajem crvene 423 mm.

Ako nam je sve to poznato, ne treba da nas čudi što boje imaju jak fiziološki uticaj i na čoveka. Ne treba da se osvrćemo unazad na Hipokrata, i u moderno doba naučne medicine hromoterapija je veoma raširena. Danas je sasvim sigurno da i zračenje vidljivog spektra ima svoju specifičnu energiju i osobenosti, s obzirom na različitu dužinu talasa, slično kao kod kosmičkih, gama i iks, infracrveni i ultraljubičasti zraci specifično deluju na žive organizme, posebno na čovekov.

Na osnovu brojnih eksperimenata u raznim laboratorijama i bolnicama, danas se može sastaviti opštevažeća tabela fiziološkog uticaja pojedinih boja na čoveka:

- Crvena boja je penetrativna i vruća, povećava napetost mišića, povećava krvni pritisak i pospešuje cirkulaciju krvi i disanje. Smatra se i duševnim stimulansom.

- Narandžasta boja ubrzava probavu i kucanje srca a da pri tom ne povećava krvni pritisak. Smatra se emotivnim (osećajnim) stimulansom, stvara dobru volju, ali mogla bi i da umara.

- Žuta boja je stimulans za oči, dakle i za nerve, utiče i na određena psihoneurotična stanja. Smatra se mentalnim stimulansom.

- Zelena boja smanjuje krvni pritisak i širi kapilare. Može se koristiti pri lečenju mentalnih bolesti, nervne napetosti, histeričnih napada, nesanice i sl. Uspostavlja ravnotežu, olakšava neuralgije i migrene, ali nije podesna za ublažavanje svih nervoznih stanja. Smatra se sedativnim i hipnotičkim sredstvom.

- Plava boja smanjuje krvni i muskularni pritisak (tonus), umiruje puls i smanjuje ritam disanja. Smatra se emotivnim sredstvom: vodi miru i introspekciji, te nervozna stanja umiruje u još većoj meri nego zelena.

- Ljubičasta boja utiče okrepljujuće na srce i pluća i povećava organsku otpornost. Spaja tonički efekat plave i stimulativni efekat crvene boje.


Izvor:

AMFITEATAR – Naučni portal
Jelena Padejski, psiholog


Priredila: Nadica Janić

среда, 8. септембар 2010.

PSIHOLOŠKI EFEKAT BOJA





Ogrlica "Oslobađajuća svetlost" (masa za modelovanje, akril; 90 cm)
Autor: Nadica Janić



Boje sveta i prirode koja nas okružuje stvaraju kod svih nas određene asocijacije. Plavo - nebo, zelena - trava, žuto - sunce... samo su neke od asocijacija koje će veliki broj ljudi automatski upotrebiti kada su boje u pitanju. Osim univerzalnih boja prirode svako od nas je izložen i upotrebi različitih boja u različite svrhe u svom okruženju, kao posledica određenih kulturološko-tradicionalnih šablona koji u svakom društvu postoje.

Psihologija boja je oblast psihologije koja izučava emocije i reakcije ljudi na određene boje. U velikoj meri na ovo utiču upravo kulturološko-tradicionalni šabloni i simboli koji od najranijih dana u nama izgrađuju reakcije na određene boje. Osim toga postoje, za sada nedovoljno objašnjene, fiziološke reakcije na određene boje, na bazi kojih je zasnovana i hromoterapija – oblast alternativne medicine bliska psihologiji boja.

U različitim kulturama boje imaju drugačija značenja. I dok jedna boja u nekoj kulturi može prouzrokovati jedan, u drugoj prouzrokuje potpuno drugi, suprotan psihološki efekat. U našoj kulturi (i zapadnoj) bela boja označava mladost, nevinost; venčanja se obavljaju u belom – sa druge strane u istočnim kulturama, u Indiji i Kini, belo je boja koja simbolizuje smrt, a u nekim zemljama Latinske Amerike smrt predstavlja ljubičasta (u odredjenoj meri i u USA i Kanadi – primera radi većina dopisnica kojima se izražava saučešće ima ljubičastu boju).

Na bazi ove simbolike, psihologija boja našla je svoju najrasprostranjeniju praktičnu primenu u marketingu. Upotreba boja u marketingu direktno je povezana sa proizvodom koji je potrebno plasirati i slike koju je o proizvodu planirano stvoriti. U zavisnosti od željene poruke, odabrane boje mogu da je podrže, naglase ili budu u suprotnosti sa njom. Naravno, upotreba boja mora biti prilagođena tržištu na koje se proizvod plasira, u skladu sa asocijacijama koje određene boje prouzrokuju kod ciljne grupe.

Ako posmatramo zapadnu kulturu, koja je u današnjoj globalnoj kulturi najdominantnija, možemo primetiti postojanje određenih pravila i vezivanja odgovarajućih asocijacija za pojedine boje:

crvena - uzbuđenje, snaga, seks, strast, brzina, opasnost;
plava - poverenje, pouzdanost, pripadnost, opuštenost;
žuta -toplina, sjaj sunca, veselost, sreća;
narandžasta - razigranost, toplina, izražajnost;
zelena - priroda, svežina, hladnoća, rast, bogatstvo;
ljubičasta - uzvišenost, spiritualnost, dostojanstvo;
roze - mekoća, slatko, odgajanje, sigurnost;
bela - čistota, nevinost, mladost, blagost;
crna - sofisticiranost, elegancija, zavodljivost, misterija;
zlatna - prestiž, skupoća;
srebrna - prestiž, hladnoća, nauka.


Izvor:

AMFITEATAR – Naučni portal
Nikolina Ljepava


Priredila: Nadica Janić

понедељак, 6. септембар 2010.

DRVO CRNINE (SIMBOLIKA CRNE BOJE)




Ogrlica "Drvo crnine" (masa za modelovanje, akril; 55 cm)
Autor: Nadica Janić

Crnina

U jednoj jedinoj noći iz grudi mi izbi,
ispe se, razraste drvo crnine,
odgurnu kosti, otvori mi telo,
i plod mi njegov tad u glavu stiže.

Preko ramena, preko leđa,
raširi ogromno lišće i granje.
I tako tri dana bejah prekrivena,
prepuna njega kao krvi svoje.
Gde me dodiruju sada?
Koju ruku da pružim da ne bude crnine?

Isto kao dimni stubovi
više nisam ni ugarak ni plamen.
Ja sam ova spirala i lijana,
i ovo crno kolo gustog dima.

Oni koji dolaze i dalje mi govore
moje ime i motre mi lice tada.
Ali ja, gušeći se, ipak vidim
to uništeno i dimljivo drvo,
to srce noći, istrošeni ugljen,
otežali glog i varavi čempres,
očima jasan, ruci nepodatan.

Jedne noći rodi mi se crnina,
čiste noći, u palcu moga tela,
a ovaj moj dahtaj prekrio je,
noć i dim koje zovu crninom
koja me slepi i obavija.

Moje poslednje drvo nije na zemlji,
nije od semena niti od drveta,
nije zasađeno, ne zna za opasnosti.
Ja sam samoj sebi svoj čempres,
svoja senka i svoja prostirka,
svoj mrtvači pokrov bez šavova,
i svoj san koji hoda, korača,
drvo dima sa očima otvorenim.

Sunce mi pade u ono u šta noć
prolazi. I dan moj iščeznu tako.
Telo mi se pretvori u stub dima
koji prekida dečak svojom rukom.

Boja se lišila haljina mojih.
I bela i plava pobegoše,
i sretoh sebe jednoga jutra
preobraženu u bor od iskri.

Oni vide kako korača bor dima,
čuju kako iza dima progovaram.
Ali, umoriće se voleći me,
dok budu mirno živeli i jeli
pod tim varljivim, raspetim i mračnim
trouglom što više ne toči smolu
niti korenja ima niti stabla.

Jedna boja u godišnjim dobima
i samo jedna strana ovog dima
i nikada grozd običnih šišarki
da se stvori vatra, večera, sreća.


Gabrijela Mistral


Priredila: Nadica Janić

недеља, 5. септембар 2010.

ODA NOĆI (SIMBOLIKA CRNE BOJE)




Ogrlica "Oda noći" (masa za modelovanje, akril; 60 cm)
Autor: Nadica Janić



Zar i ti imaš
Ljudsko srce?
Šta je to nevidljivo
Pod tvojim kaputom
Što moju dušu
Tako snažno dira?
Ti samo izgledaš zastrašujuće -
Skupocen balsam
Teče sa tvoje ruke
Iz svežnja maka
U slatkoj opijenosti
Ti širiš teška krila duha.
I daruješ nam radosti
Mračne su i neizrecivo tajanstvene,
Kakva si i ti,
Sreće koje nam
Omogućavaju da naslutimo raj.
Kako mi jadno i smešno
Izgleda svetlost,
Sa svojim šarenilom
A kako prijatno i blagosloveno
Smiraj dana.


Novalis

Ode noći, I, 1797.


Priredila: Nadica Janić

субота, 4. септембар 2010.

SIMBOLIKA CRNE BOJE KOD SLOVENA




Ogrlica "Černa" (masa za modelovanje, akril; 50 cm)
Autor: Nadica Janić


''Od svih boja crna ima najviše izraženu nedvosmislenost, asocira se s mrakom i zemljom. Prvo obeležje se vidi iz postupka koji su primenjivale žene u zapadnoj Srbiji kada boje pređu u crno. To se činilo u predvečerje, a pre nego što žena spusti pređu (kančelo) u kazan s bojom zažmuri i kaže: ’’Prođe crna noć kroz crno selo pa se spustila u moje kančelo’’.

U crnoj se boji prikazuju mnoga božanstva i demoni terimorfnog karaktera kod raznih naroda. Jedan spisak ovih mitskih bića kod starih naroda, navodi u svojoj studiji i Mihailo D. Petrović. Nazivi nekih bolesti izvedeni su iz obeležja ’’crn’’: bugarski – черна, черна шума, черна сипаница, черна мория, черна болест, чорна чарница; makedonski – црна кашлица; srpski – crnac, crnj, crni prišt; ruski – чарная немощ, i tako dalje.

Mesta gde se tera nečista sila često nose obeležje ’’crn’’: beloruski – чорное моря, чорная земля; bugarski – чорна гора, цръно море; srpski i hrvatski – crna gora, crna zemlja, crno more, crno polje.

Kao crna obeležena su i neka sredstva koja se upotrebljavaju u bajanju: crnokorast nož (kod Srba detetu meću uveče pod jastuk crnokorast nož ako ima stravu, kod Slovenaca crnokorast nož stavlja se pored jastuka i štiti od more, kod Srba bajalica često drži u ruci crnokorast nož dok baje), crna đinđuva (u Krakovu, u Mekodoniji, provlače dete koje ima veliki kašalj kroz drške kotla koji je donet u miraz i koji je napunjen svežom vodom u ponoć, a u kotlu je jedna crna đinđuva uzeta s mladine venčane haljine), crna kostret (kod Srba se upotrebljava u bajanju od živaka – da bi se živak oterao iz nečijeg tela, izbuši se orah ili lešnik, napuni se živom, pa se uvalja u vosak i crnu kostret, i to bolesnik nosi sa sobom) i tako dalje.

U narodnim bajanjima svih slovenskih naroda prisutna je upotreba životinja (ili njihovih delova) crne boje. Koj Južnih Slovena najčešće se upotrebljava crna kokoš; kod Bugara crna magija se izvodi klanjem crne kokoši uz kletvu ’’цръно, цръно да остаеш'', od glabovolje se stavlja pero od crne kokoši na tri ugljena da sagori; kod Slovenaca postoji verovanje da vampiri muče čoveka pretvarajući se u miša ili pacova, žabu ili crnu kokoš, kod istog naroda teraju tvora tako što stave u mravinjak tri puta kuvano jaje od crne kokši, a od žutice kuvaju bolesniku prvo jaje koje je snela crna kokoš; kod Srba se često baje perom od crne kokoši koje je samo ispalo iz krila, kod istog naroda, u ljubavnoj magiji, kada žena želi da je muž zavoli, uzme krvav pronosak (jaje) crne kokoši i nosi sedam dana ispod levog pazuha, a osmi dan ga isprži zajedno s drugim jajima i da mužu da pojede; kod Hrvata, kad nekom crkava stoka, nosi crnu kokoš popu da ovaj raskine mađije; kod Hrvata je zapisano verovanje da se mitološko biće tintilin može izleći ako se nosi jaje od crne kokoši bez belega pod pazuhom devedeset dana, a posle tintilin svom gazdi donosi novac; kod Srba i Bugara više puta se u basmama javlja motiv kako crna kvočka s crnim pilićima razgoni nečistu silu (obično uroke).

U Resavi, kao vid zaštite od čume selo su oboravali blizanci s dva vrana (crna) vola i tom prilikom govorili:

Sa crnim se ograđujemo
sa crnim se opkoljujemo
ti nam ne smeš doći
ako pođeš i dođeš
rđavo ćeš proći.


Kod Slovenaca iznad deteta koje boluje od epilepsije rastrgnu crnog mačka. Kod Srba crnog mačka kuvaju u kotlu, daleko od kuće, i od toga se spravlja ljubavna magija.

U Slovenji, u okolini Velenja, da ne bi preko godine bolovali od kožnih bolesti, mažu se uoči Đurđevdana crnim pužem, a pominje se i lečenje kile crnim pužem. U jednoj lekaruši kod Hrvata, preporučuje se upotreba cnog puža za lečenje zubobolje: ’’Uzmi carnega spuša, golića, stuci ga ili onako i privijaj na obraz pram zubu bolesnomu..’’ Kod Slovenaca u Koruškoj veruje se da neće boleti zubi onoga ko drži u ustima crnog puža.

Kod Belorusa crna magija se spravja tako što se mesi lepinja mlekom od crne svinje.

Veliki kašalj (crna kašlica) kod Makedonaca, u Kratovu, lečen je pogačom koja je mešana u pola noći od brašna, pepela, katrana, kopriva i mleka od crne magarice. Isti autor je zapisao i jedan oblik magijskog lečenja koji je trebao da zaštiti dete od bolesti muda i u kome se pored ostalog upotrebljavaju i dva bubrega od crnog jagnjeta.

Kao zaštitu od epidemičkih bolesti (’’radnjačina’’) kod Srba, maloj deci su davali da pojedu sukrvicu iz nosa mladog muškog vranog ždrebeta bez belege, od kobile pvoždrepkinje. Kod Srba, da bi porođaj bio uspešan, nosila je žena u pojasu kolačić umešan krvlju iz kreste vranog petla bez belege, božićnim kvascem i vinom. Zajedno s kolačićem nosila se i srebrna para i parče zlata, trijada (crno-belo-žuto). U istočnoj Srbiji bajanje od ruse (kraste) vrši se balegom crnog vola (za muškarce) ili crne krave (za žene). Jedno od stajaćih mesta u beloruskim basmama jeste motiv zmije na dalekom ostrvu, koja leži u crnom runu ili crnoj vuni.

Kod Belorusa u basmama se često sreće crni gavran, koji obično nosi vesti s onoga sveta. U jednoj basmi kod Bugara zlo se tera da ide za crnim gavranom i crnom mečkom.

Mnogi nosioci događaja u sižeu basme imaju abribut ’’crn’’: beloruski – гадина чорная, чорный вовк, чорный пес, чорный рак, чорный вол, куры чорныя; bugarski – чърънъ рапин, чоран чилек, девет чърни змии, чорня бивол, чорна фтица, черна крава; srpski i hrvatski – crni pas, crna krava, crna kvočka, tri crna vuka, devet crnih kučaka, crni čovek, Crni Auri. Svi ovi nosioci događaja nalaze se u nekom odnosu blizine s nečistom silom, a pošto nose obeležje proždrljivosti i htonsko obeležje, oni se obično iskazuju kao opasnost po nečistu silu.

U opisu ljudskog tela atribut „crn“ najčešće ide uz obrve (bel. чорны бравы) i džigericu (bel. чорная печенъ). Kod Srba, u narodnim pesmama, za crne obrve se kaže „obrvice kao pijavice“.

Kod Slovenaca se veruje da crne oči mogu da ureknu. Zato se prilikom pravljenja pavlake zatvaraju vrata. Kaže se: „Proč, imaš črne oči“ ili „Poknule mu črne oči“.

Kod Srba postoji verovanje kako se veštice pre poletanja mažu crnom mašću iz zemljanog lonca. Kad dete izlazi iz kuće, da ga ne bi uročili, obeleže ga po čelu crnom mašću. Ako dete mnogo plače, majka ga zamota u nešto crno i iznese uveče na prag kuće, pa kad vidi neku svetlost, zanjiše ga prema toj svetlosti izgovarajući određenu basmu.

I bilje kojim se baje, ili pak ulazi u sastav amajlije, može da nosi atribut crn; kod Makedonaca lek od žutice spravlja se na sledeći način: istuca se u avanu donja kora crnog trna i kuva na vatri, zatim se pomeša s crnim vinom; kod Srba, u Šumadiji, deci oko vrata vezivali su tzv. „uročnjake“ (morske školjke, pužiće, razne parice), ali i crni oman da im ne bi naškodile veštice i ljudi sa zlim očima. U ljubavnoj magiji upotrebljava se crni dud, a bolesti kod Srba teraju se na crno trnje glogovo.

U srpskom i hrvatskom jeziku zadržao se okamenjeni izraz „ni bijele, ni crne“ u značenju: ni da ni ne, gde se, očigledno „belo“ povezuje s pozitivnim stavom, a „crno“ s odrečnim.''


Priredila: Nadica Janić

Literatura: SLOVENSKA MITOLOGIJA

Izvor: http://forum.krstarica.com/

Tema: "Malo je reći da živimo u svetu simbola"

NIKTA (SIMBOLIKA CRNE BOJE)




Ogrlica "Nikta" (masa za modelovanje, akril; 50 cm)
Autor: Nadica Janić


“Sa stanovišta psihološke analize, crno u dnevnim i noćnim snovima opaženo čulima u budnom stanju, znači da nema ni boje ni svetla. Crno upija svetlost, ne odbija je. Ono pre svega ukazuje na haos, ništavilo, mračno nebo, zemaljske noćne tame, zlo, teskobu, tugu, nesvesnost i smrt.

Ali crno je i plodna zemlja koja prima seme (ako seme ne umre prema Jevanđelju), zemlja u kojoj su grobovi, koja je prebivalište mrtvih i koja priprema njihovo uskrsnuće. Plutonu, bogu podzemnog sveta, žrtvovane su crne životinje, ukrašene trakama iste boje. Žrtve su se mogle prinositi samo u mraku, a glava žrtve morala je da bude okrenuta prema zemlji.

Crno ukazuje i na neizmerne dubine, ponore okeana (Na moru bez dna, jedne noći bez mesečine), što je ljude antike navelo da Neptunu žrtvuju crne bikove.

Ukazujući na ništavilo i haos, to jest zbrku i nered, crno je tama početka. Ono u svim religijama prethodi stvaranju. U Bibliji, pre nego što bi svjetlost, zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima. U grčkorimskoj mitologiji, Haos je bio prvobitno stanje. Iz Haosa je nastala Nikta (noć), a ona je sa svojim bratom Erebom (večna tama) imala sina Etera sa kojim počinje da prodire svetlost stvaranja. Ali, u međuvremenu, Nikta je, osim Hipnosa (boga spavanja) i Tanata (boga smrti), rodila sve nevolje sveta: bedu, bolest, starost itd. Uprkos tome što tama izaziva teskobu, Grci su noć karakterisali kao Eufroneovu, tj. Majku dobrog saveta. I mi kažemo: noć je najbolji savetnik.

Naime, mi možemo da napredujemo pre svega noću, koristeći upozorenja koja nam daju snovi, savetuje Biblija (Jov, 33, 14) i Koran (Surata, 42).

Crno se povezuje sa zlom, tj. sa svim što ometa i usporava razvoj po volji božjoj, jer ukazuje na ono što Indijanci nazivaju neznanje, ili na Jungovu senku, ili na dijaboličnu mitološku Zmiju-Zmaja koju treba u sebi pobediti da bi se postigao sopstveni preobaražaj, ali nas ono neprestano izdaje.

Na nekim, vrlo retkim, slikama iz srednjeg veka Juda izdajnik je okružen crnilom.

To crno što se povezuje sa zlom i nesvesnim nalazimo, na primer, u izrazima: imati mračne namere, crna duša, crni roman. Kao boja tuge i pesimizma, patnje i nesreće, sureće se u svakodnevnom govoru: crne ga misli progone, predao se crnim mislima. Rimljani su nesretne dane označavali crnim kamenom. Crni petak znači nesreću.

Kad crno ukazuje na smrt, nalazimo ga kao boju odeće žalosti i svešteničkih mantija za vreme misa mrtvima ili na Veliki petak.

Konačno, crno pripada dijaboličkim bojama i sa crvenim ukazuje na materiju u plamenu. Sotona se naziva Knez tame, a Isus se ponekad prikazuje u crnom, kad ga iskušava đavo.

Kad utiče na psihu, crno izgleda neprozirno, gusto i teško. Zbog toga se crno obojen teret čini težim od belo obojenog tereta. Tako mračan prikaz evokacija crne boje ne smeta joj ipak da dobije pozitivan aspekat. Kao slika smrti, zemlje, pogreba, noćnih putovanja mistika, crno je povezano sa obećanjem novog života, kao što noć sadrži obećanje zore, a zima proleća. Osim toga, znamo da je u većini antičkih misterija posvećeni morao proći kroz neka noćna iskušenja ili se podvrgnuti obredima u mračnom podzemnom hodniku. Isto tako, redovnici i redovnice danas umiru za svet u samostanu.

Crno odgovara kineskom jinu, ženskom, zemaljskom, instinktivnom, majčinskom. Spomenuli smo da su više Boginja majki crne kao i neke Device: Dijana iz Efesa, indijska Kali i Izida prikazane su u crnom: crni kamen na brežuljku Palatinu simbolizovao je Magnu Mater; Ćaba u Meki, kao Anima mundi, je crna kocka, a po celoj Evropi mnoštvo hodočasnika se klanja crnim Devicama.

U istom poretku misli Jahač Apokalipse na crnom konju drži u ruci vagu i mora da meri pšenicu, ječam, ulje i vino, raspodeljujući u doba nestašice plodove ubrane na plodnom tlu velike Majke sveta.

Pojava crnih životinja, crnaca ili drugih tamnih likova u snovima pokazuje da se približujemo primitivnom instinktivnom svetu koji treba osvetliti, ukrotiti i njegovu snagu kanalisati prema višim ciljevima.''


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

среда, 1. септембар 2010.

DUALIZAM „BELOG“ I „CRNOG“ U SLOVENSKOJ MITOLOGIJI



Ogrlica "Svetlost-tama" (masa za modelovanje, akril; 55 cm)
Autor: Nadica Janić


Slovenski svet koji je naseljavao Balkan i delove Zapadne i Istočne Evrope, počeo je da se razvija i obrazuje različite etnografske skupine tek u VI veku. Prvobitna postojbina iz koje su ta brojna plemena krenula u raznim pravcima obrazujući tri velike skupine naroda – Južne, Zapadne i Istočne Slovene, pretpostavlja se da su bili Karpati.

Predeli u koje su stizali i naseljavali ih bila su ogromna prostranstva prekrivena šumama i isrpesecana močvarama, jezerima i rekama. Živeli su u jednostavnim brvnarama, bavili se lovom i ribolovom i raskrčivali šume da bi sadili žito.

Živeći u malim porodičnim grupama i suočeni s okrutnim silama prirode – misterijom dana i noći, smenama godišnjih doba, burama, olujama, poplavama i neizmenično dobrim i lošim žetvama, usamljenost i neprekidni strah od prirodnih pojava pokušavali su da shvate i pobede. Ta nasušna potreba našla je izraz u njihovoj mitologiji koja se još uvek može prepoznati u folkloru, u brojnim legendama, pričama, pesmama, izrekama i vradžbinama u pojedinim slovenskim krajevima.

U ovakvim uslovima nastala je izrazito rustična mitologija, zajednička svim slovenskim narodima, zasnovana na suprotnosti svetlosti, kao sile živote i tame kao razarajuće sile. Ta osnovna suprotnost rodila je dva božanska lika: Beloboga i Crnoboga. Belobog je bio oličenje svetlosti i dana, dok je Crnobog bio inkarnacija tame i noći. Belobog je bio bog dobra, Crnobog - bog zla. Jedan je bio gore drugi dole. Od Ukrajinaca se i danas može čuti: „Zgromio te Crni bog!“. Belorusi su verovali u Bjeluna (od prideva „beo“) koji se u njihovim legendama pojavljuje u vidu starca sede brade i odevenog u belo. Ljudima se prikazuje isključivo danju i blagonaklon je prema njima. Spasava zalutale putnike i pomaže ubogim seljacima u poljskim radovima.

Uprošćenim suprotstavljanjem „belog“ i „crnog“ - Beloboga („dobra kob, imanje, bogatstvo“) i Crnoboga („onaj u čijoj vlasti je zla kob“) nisu se mogle objasniti mnoge prirodene pojave. Nastaju i druge vizije zasnovane na suprotnosti „belog“ i „crnog“: NeboZemlja. Nebo se predstavlja kao bog Svarog (svar = blistav, sjajan) koji je izrodio dvoje dece: Sunce, koje je dobilo ime Dažbog i Vatru, nazvanu Svarogić ili Svarogov sin. Prema drevnom slovenskom mitu, kada se navladao svetom, Svarog je stvoriteljsku i vladarsku moć predao svojoj deci.

U mnogim slovenskim zemljama, i danas se vatra smatra svetom. Sunce, kao veliko božanstvo dana i svetlosti (Dažbog), koje je pobeđivalo mrak, studen i nemaštinu, postalo je za mnoge Slovene sinonim za sreću. Smatali su ga za pravednim („Istinu na Sunce!“) jer je kažnjavalo zle („Sunce te spržilo!“) i nagrađivalo dobre („Sunce ga ogrejalo!“). Sudbina ljudi bila je u njegovim rukama.

Kod Srba, Sunce je lep i mlad bog. On prebiva u carstvu svetlosti sedeći na zlatnom i grimiznom prestolu. Pored njega su dve lepe device, Zornjača i Večernjača, sedam sudija (planeta) i sedam „glasonoša“ koji lete univerzumom u vidu „zvezda repatica“. Tu je i Sunčev „ćelavi ujak“, „stari Mesjac“ (Mesjac = Mesec je kod slovena muškog roda).

Zemlja (Majka, Sira, Vlažna) je posebno božanstvo, vrhovno biće. Za nju se vezuje „crno“ groz žrtvu koja joj se prinosi – ljudska krv, koja je kod Slovena crne boje. (Paralela iz stare grčke religije ukazuje da su crnima označavana ona božanstva kojima su prinošene ljudske žrtve.) Zemlja obuzdava svako zlo. Pošto je Zemlja pravedna, vekovima su slovenski seljaci rešavali svoje imovinske sporove pozivajući se na Zemljino svedočenje. Ako bi se neko zakleo stavivši grumen zemlje na glavu, niko nije sumnjao u njegovu reč. Čoveku kadrom da razume njen jezik može predskazati budućnost.


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

1. Feliks Giran, Žoel Šmit:
MITOVI I MITOLOGIJA
Istorija i rečnik
"Plato", Beograd 2006

2. SLOVENSKA MITOLOGIJA
Enciklopedijski rečnik
ZEPTER BOOK WORLD
Beograd 2001