петак, 25. децембар 2009.

METAMORFOZA (10)



 
   Novogodišnji anđeo



Želim Vam srećne novogodišnje i božićne praznike,
zdravlje, sreću, ljubav i puno uspeha u 2010. godini.
Vaša "anima.art"

среда, 23. децембар 2009.

SIMBOLIKA ZLATA KOD SLOVENA



''Nijedan od prirodnih elemenata nema takav simbolički status i nije u tolikoj meri vezan za civilizaciju kao zlato. Od najdavnijih vremena pa do danas, u mnogim kulturama ono je mera vrednosti i predmet večne želje ljudi da ga poseduju. Kao da su se u predstavi o njemu poklopile dve čovekove želje: žudnja za svetlošću izgubljenog raja pre prvog greha i progonstva iz njega i nesvesno vraćanje na analnu fazu detinjstva, koja se takođe može shvatiti kao izgubljeni raj.

U narodnim pričama nikada se do njega na dolazi na profan način, dugotrajnim i teškim radom, već se ono dobija otvaranjem zemlje, silaženjem u podzemni prostor, ulaženjem u pećinu ili zdanje s mitskim gospodarem. Njegovi čuvari su: zmija, zmaj, vile, đavo i druga demonska bića, od kojih se može i dobiti. Tako, prema jednom predanju, hadžija je dospeo u pećinu gde je živela vila, pa mu ona kaže:’’Da zna svijet koje bogatstvo ja u ovi vr’ imam i koliko je u njemu zlata, bi se o ovaj vršini carstva prepirala’’. U drugom slučaju siromašan čovek je pre sunca hranio na njivi mlekom zmiju, a ona mu je davala dukate. Jednom je sunce zateklo zmiju i ona je uginula (jer je bila ’’sestra mesečeva’’). Čovek je zakopao zmiju ispod kućnog praga i tada je iz nje izraslo veliko drvo koje je noću tom čoveku rađalo dukate. U predanju iz južne Srbije iz zmije koju noću baca iz pakosti starija jetrva u sobu mlađoj, zato što joj je ova ispričala svoj san da će biti bogata kao i ona, stvara se niska dukata. Mnoga predanja o zakopanom blagu govore o susretu ljudi s njegovim mitskim čuvarima.

Zlato se najčešće asocira sa svetlošću, tačnije ono je odraz sunca, njegov drugi, podzemni lik, kao što je ikona odraz svetog. U tome se razlikuje od srebra, koje može biti simbolička zamena za belinu dana, za vidljivo i ljudsko. Kineski piktogram za zlato znači ’’nešto što sja pod zemljom’’. Pošto je ono samorodni metal, mogao ga je imati svako, i niko dovoljno. Njegove ukupne količine u Evropi početkom 16. veka procenjuju se na svega 8 kubnih metara.

Zbog svog porekla i postojanosti, te zbog žućkaste boje, koja se mogla asocirati s bojom kože pokojnika, zlato je postalo sinonim htonskog sveta, koji je, za razliku od ovozemaljskog, smatran večnim. Zato su i posmrtne maske u mnogim kulturama izrađivane od zlata. Jedan dogovor s Vizantijcima iz 971. godine ruski knezovi potvrđuju zakletvom u svoje bogove Peruna i Volosa, a takođe zakletvom ’’da budu svi zlatni kao zlato’’, tj. da umru, ako prekrše dogovor. Po narodnom tumačenju u Hercegovini, zlato u snu predskazuje bolest. Htonska priroda zlata nalaže i posebno ophođenje s njim. Do današnjeg dana se zadržalo verovanje u istočnoj Srbiji da onaj ko pronađe ostavu sa zlatom mora to objaviti ljudima, kao što se objavljuje rođenje deteta ’’u košuljici’’ za koje se smatra da može postati veštica. Ako se to ne učini, zlato kune ’’i mora da se desi nekakvo zlo u kuću’’.

Pošto je zlato vezano za htonski svet, ono je pogodno sredstvo za pravljenje amajlija. U Srbiji se kao zaštita od uroka deci na kapu zašivao zlatnik, dok su roditelji kojima su deca umirala stavljali novorođenoj muškoj deci na desno uvo zlatnu minđušu da bi ih održali u životu. U Makedoniji, u okolini Đevđelije, porodilji se odmah po porođaju prikačivala na glavu zlatna ili srebrna igla u vidu petlića, a mesto toga mogao joj se prikačiti i zlatnik da visi iznad čela i da ga može svako videti. Neki su porodilji vešali zlatnik o vrat. U Levču i Temniću lečili su okobolju umivajući se vodom s potopljenim zlatnikom koji je prenoćio pod punom košnicom. U Bosni su devojke odlazile uoči Đurđevdana na izvor, u njega potapale i držale zlatnik dok voda ne nanese peska, da bi imale prosioce i radi zdravlja. Muškarci su to činili da bi te godine imali dobitak. Slepić (zmijoliki gušter), zlatnik i crvena svila su bili neophodna sredstva u jednom magijskom postupku kojim su devojke u Bosni ’’vezivale’’ za sebe voljenog momka. Devojka dukatom koji je ostao nekom od miraza odreže glavu živom slepiću i rastavi mu vilice, pa jedan deo stavi s jednu, a drugi s drugu stranu puta kuda njen momak prolazi. Kada momak prođe između tih vilica, ona ih sastavi, sveže crvenom svilom i zakopa ispod praga ili pod ognjište.

Zabeležena je jedna zagonetna basma od ujeda zmije u istočnoj Hercegovini, gde se zmijski ujed opisuje kao poljubac koji ’’nestaje’’ u zlatu:

Fata, fata,
poljubila zlata –
u zlatu zlata!

Time se postiže dvostruka simbolika: zlato je stalno i nepovredivo i time se stvara model željene situacije – bolesnik od ujeda zmije će ostati nepovređen; s druge strane, zlato je zmijin atribut, pa je time njen ujed usmeren na nju samu, slično kao u basmi ’’zemlja zemlju ljubi’’. Prvi simbolički nivo pomenute basme potvrđuje i odgovаrajući ruski primer: ’’Stoje tri stolice: gvozdena stolica, srebrna stolica, zlatna stolica. Ako ti, zmijo, ujedeš gvozdenu stolicu, na stolici neće biti otoka. Ako ti, zmijo, ujedeš srebnu stolicu, na stolici neće biti otoka. Ako ti, zmijo, ujedeš zlatnu stolicu, na stolici neće biti otoka. Tako i kod raba božjeg (po imenu) ovo mesto da nema otok.’’

Da je zlato vezano za rodnost i plodnost govori i ’’zlatna jabuka’’ kojom junaci u epskim pesmama prose devojke u dalekim zemljama. U Bugarskoj je ’’pozlaćenom jabukom’’ (jabuka u žutoj foliji) ukrašena svadbena zastava, kumovo drvce, drvce koledarskog cara itd. U predanju iz okoline Bjelovara vilinski car sedi za zlatnim stolom i u ruci drži zlatnu jabuku: ’’Idu oni nuter, a tu car sedi na zlatnom stolem i v ruki zlatnu jabuku drži a sve vile oko njega...“ Zlato se često pominje u božićnim pesmama, što je takođe u vezi s rodnošću i plodnošću i htonskim kultom, kao npr. u ovoj iz Hercegovine:

Bog se rodi na šjaj veče.
Šta ćemo mu dara dati?
- suva zlata za povoje,
čiste svile u pelene...

U pesmi iz Levča, koja se takođe može uvrstiti u krug obrednih pesama za podsticanje rodnosti, orač dobija ralo od beloga srebra, oralo od suvoga zlata, bič od crvene svile itd. čime se formira slika o idealnom oraču, kome ništa ne može biti prepreka u njegovom poslu jer ima i nebeske i htonske atribute:

Rodi majka pod starost orača,
Pa mu daje ralo i volove.
Ralo mu je od beloga srebra,
A oralo od suvoga zlata,
Jarmovi su drvo šemširovo,
A palice perje paunovo,
Bič mu plete od crvene svile,
Ispraća ga zorom na oranje.

U navedenoj pesmi zlato se javlja u trijadi belo-žuto-crveno, čime se simbolizuje i želja za promenom, obnovom. U jednoj srpskoj pripovetci čovek ubija alu koja mu odnosi rod iz vinograda tek kada napuni pušku olovnim, srebrnim, zlatnim i čeličnim zrnom (ovo poslednje je verovatno inovacija). U nekim pripovetkama zlato se pojavljuje kao treći element gradacije. Na primer: siromašni mladić, da bi se oženio carevom ćerkom, uspeva da uhvati tri noći zaredom medenu, srebrnu i zlatnu kobilu, koje su opasle careve livade.

Zlato kao atribut htonskog sveta i demonske sile, kao i njegova seksualna veza s plodnošću (u tom smislu i sinonimičnost s ženskim polnim organom) – dokumentovano su objašnjene u radu Borisa Uspenskog o kultu svetog Nikole kod Rusa.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura: SLOVENSKA MITOLOGIJA

Izvor: http://forum.krstarica.com/

Tema: „Malo je reći da živimo u svetu simbola“ 

уторак, 22. децембар 2009.

SIMBOLIKA ZLATA



"1
. Zlato, po tradiciji najdragoceniji među metalima, savršen je metal. U kineskom jeziku ista oznaka jin označava i zlato i metal. Zlato ima jarkost svetlosti: zlato je, kažu u Indiji, mineralno svetlo. Ono ima plameni sunčev i kraljevski, čak i božanski karakter. U nekim zemljama telo bogova je zlatno. Od zlata je i telo egipatskih faraona. Budine ikone su pozlaćene, što označava iluminaciju i apsolutno savršenstvo. Pozadina vizantijskih ikona, ponekad i pozadina budističkih slika, je pozlaćena: to je odraz nebeskog svetla.

U različitim krajevima, upravo na Dalekom istoku, veruje se da se zlato rađa iz zemlje. Prvobitna oznaka jin ukazuje na podzemna zrna zlata. Ona su proizvod sporog dozrevanja zametka ili preobražaja, usavršavanja običnih metala. To je dete želja prirode. Alhemija se zadovoljava time da dovršava, da ubrzava prirodnu promenu: ona ne stvara originalnu meteriju. Samo po sebi se razume da dobijanje dragocenog metala nije cilj za kojim su težili pravi alhemičari, jer, mada se, po Nagarjuni, ilovača može pretvoriti u zlato, Šri Ramakrišna dobro zna da su ilovača i zlato jedno. Kineska simbolička boja zlata jeste belo, a ne žuto što odgovara zemlji. Pretvaranje je otkupljenje: pretvaranje olova u zlato, rekao bi Silezius, preobražaj je čoveka putem Boga u Boga. To je tajanstvena svrha duhovne alhemije.

Zlato-svetlo uopšteno je simbol spoznaje, to je osnovni jang. Zlato je, kažu bramani, besmrtnost. U Kini i u Indiji pripremali su se lekovi za besmrtnost na bazi zlata. Kosa je ponovo crna, zubi ponovo izrastu,... a čovek koji se podvrgne tom lečenju postaje čenren (istinski čovek). Dakle, spoznajom, a ne lekom koji je samo aktivni simbol, on postiže zemaljsku besmrtnost.

Osim toga, kad je reč o savršenstvu, treba se prisetiti početka tradicionalnog zlatnog doba, a daljnja (srebrno, bronzano i gvozdeno) označavaju silazne etape ciklusa.

2. Kod Asteka se zlato povezuje s novom kožom zemlje, na početku kišnog doba, pre nego što ponovo zazeleni. To je simbol periodičnog obnavljanja prirode. Zbog toga je Hipe Totek, Naš Gospodin Oderani, božanstvo prolećne kiše i obnove, ujedno i bog zlatara. Žrtve prinesene tom krvoločnom bogu bile su oderane, a njegovi sveštenici odevali su njihovu kožu obojenu u žuto poput zlatnog lišća.

Prema letopisu Guaman Poma de Ajala, stanovnici Činča-Suju, severozapadnog dela carstva Inka, stavljali su u usta mrtvih listove koke, zlata i srebra. U tome se, nesumnjivo, nalaze i simboličke vrednosti zlatnog i srebrnog Jina i Janga.

3. Asocijacija mitske zmije-zlata otkriva se na Uralu: Velika Zmija Zemlje, Veliki Gmizavac, je gospodar zlata. Ponekad se javlja u zmijolikom obliku okrunjen zlatom, a ponekad u ljudskom, crnih očiju i kose, vrlo tamne kože i odveden u žuto (F. Bajov, Priče i bajke s Urala). Kažu da se, kuda on prođe, taloži zlato: ako se naljuti, odneće ga negde drugo. Na njegovu putu sve se smrzava, čak i vatra, osim zimi kad smekšava vreme i otapa sneg. Ta asocijacija htonske prirode ilustruje vrlo rašireno verovanje da je zlato, dragoceni metal bez premca, najintimnija tajna zemlje.

4. U celoj zapadnoj Africi zlato je kraljevski metal koji je jedan od temeljnih mitova... mnogo pre no što mu je pripisana novčana vrednost. Različite poslovice označavaju razlog tome: niti rđa, niti se prlja: jedini metal koji postaje tkanje, a da pri tom ne prestaje biti metal: s gramom zlata može se napraviti nit tanka kao vlasi i opasati celo selo; zlato je postolje znanja, presto mudrosti, ali ako pobrkate postolje i znanje, ono pada na vas i satire vas; budite jahač sreće, a ne njen konj; ezoterični metal bez premca zbog svoje čistoće i postojanosti. Nalazi se ispod jedanaest slojeva tla i različitih minerala. Ako se koristi dobro, to jest, ako se upotrebljava za traženje znanja, donosi sreću, a ako ne, pospešuje propast vlasnika. To je dvosmisleni metal koji sadrži izvorni dualizam: ključ koji može otvoriti mnoga vrata, masa ili teret koji može slomiti i vrat i kosti. Jednako je teško služiti se njime kao i pribaviti ga.

5. Za Dogone i Bambare zlato je kvintesencija crvenog bakra koji je materijalizovana izvorna vibracija Božjeg duha, reči i vode, oplođujućeg glasa.

To značenje principa i kosmološko duhovno značenje žutog metala nalazi se i precizira u mitu o zmiji-dugi. Zmija Dan, koja sebi grize rep, simbol stalnosti, koja se obavija oko zemlje da se zemlja ne raspadne, i koja je spirala i prvi pokret stvaranja, koja vuče zvezde i gospodar je zlata – i sama je zlato. To je zmija-duga-sunce, po rečima Pola Mersija, univerzalni sluga, koji sam ne radi ništa, ali bez koga se ništa ne dešava. Tu se mišljenje Fona kosi s mišljenjem Dogona, i Dan, zlatna spirala, kretanje sunca i zvezda, postaje alter ego spirale od crvenog bakra, izraz prve vibracije, omotane oko dogonskog sunca. No zlato, pošto je kvintesencija crvenog bakra, prvi je princip kosmičke izgradnje, čvrstoće, dakle, ljudske sigurnosti i, u širem smislu, princip sreće. Na toj je osnovi, po svojoj duhovnoj i solarnoj vrednosti, Danbala na Haitiju postao bog bogatstva, a zlato simbol materijalnog bogatstva koje je simbolički princip duhovnog bogatstva. Posredstvom misli afričkih naroda otkrivamo alhemijsko i ezoterično značenje zlata u tradicionalnoj evropskoj i azijskoj misli.

6. Bambarama zlato simbolizuje i pročišćujuću vatru, prosvetljenje. Reč sanuja, koja bi se mogla prevesti kao čistoća, temelji se na sanu, što znači zlato. Takođe kod Bambara učitelj Faro, glavno božanstvo, uređivač sveta i gospodar reči prikazuje se ukrašen dvema ogrlicama, jednom od crvenog bakra, a drugom zlatnom. One ga obaveštavaju o svim ljudskim rečima: bakrena ogrlica prenosi mu svakidašnje razgovore, a zlatna tajne i moćne reči. Ta mračna funkcija zlata, simbola ezoteričnog znanja, nadovezuje se na alhemijsko značenje tog metala nastalog iz probave dnevnih ili prividnih vrednosti i sažima ambivalentnost pojma svetog posvećujući ostatke probave, izmet i smeće. Kad je o tome reč, upozorimo da se inicirani Bambare iz reda Kore Dugau (udruženje Kore) ili lešinari, koji se javno odaju koprofagiji, nazivaju vlasnicima pravoga zlata, najbogatijim ljudima sveta.

7. U grčkom predanju zlato ukazuje na sunce i svu njegovu simboliku: plodnost – bogatstvo – vlast – središte topline – ljubavi – dara, žarište svetlosti – spoznaje – zračenja. Zlatno runo daje veličinu sunčeve simbolike životinji koja ga ima, ovnu, na primer, koji predstavlja stvaralačku moć telesne i, simboličkom transpozicijom duhovne prirode. Zlatno runo postaje znak gospodara i začetnika.

Zlato je oružje svetla. Upotrebljavalo se za izradu noževa samo za žrtve uranskim božanstvima. Isto tako su druidi rezali imelu samo zlatnim srpom. Apolon, bog-sunce, bio je odeven u zlato i zlatom naoružan: tunika, kopče, lira, luk, tobolac, cipele.

Hermes, posvećeni, vodič duša, božanski glasnik i bog trgovine ujedno je i bog lopova, čime se označava ambivalentnost zlata. U tom poslednjem naslovu boga stari su videli simbol tajni izvučenih iz poznavanja običnog: sveštenici su oduzimali zlato, simbol svetlosti, pogledu svetovnjaka.

Već smo zabeležili da je zlato kod Egipćana bilo put sunca i, u širem smislu, bogova i faraona. Boginja Hato bila je otelotvoreno zlato... Zlato je davalo božanski prekogrobni život... a preko toga žuta boja je bitna u pogrebnoj simbolici.

I na kraju, zbog izjednačavanja sa sunčevom svetlošću zlato je jedan od simbola Isusa, svetla, sunca, istoka. Jasno je zašto su hrišćanski umetnici Isusu Hristu dali plavu kosu, zlatnu kao Apolonova, i stavili mu oreol oko glave.

8. Ali zlato je ambivalentna dragocenost. Dok je zlato-boja sunčev simbol, zlato-novac simbol je pokvarenosti i razvratnog nadraživanja želja.''


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

DODIR KOŽE (1)






ORUŽJE KOJIM ZVECKA ŽENA



Istorija nakita duga je koliko istorija civilizacije. Pravio se od različitih materijala koji su u datom trenutku smatrani vrednim, u materijalnom ili duhovnom smislu. Isprva je služio da vizuelno izdvoji društvene slojeve, pa su se tako vladari ukrašavali nakitom od posebnih materijala, sveštenstvo i vojska takođe je imalo svoju ikonografiju, dok su najniži slojevi nakit pravili od materijala koji su im bili nadohvat ruke: kostiju, kose, kamenja ili delova biljaka.

Materijali od kojih se nakit pravio kroz istoriju, raznovrsni su koliko i način na koji je oblikovan ili prilike za koje je namenjen. U drevnom Egiptu, zlato kao simbol obožavanog Sunca, bilo je omiljeni metal za izradu nakita. Grci su se ukrašavali školjkama, indijskim sardoniksom, zlatom ali omiljeno im je bilo srebro, kao simbol mleka, čistote i svitanja novog dana. Rimljani su koristili safire iz Sri Lanke, mutne smaragde, granate, ćilibar i indijske dijamantne kristale. Srednjovekovni zakon o luksuzu koji je donesen u 13. veku u Evropi, zabranio je luksuzne haljine i nakit od bisera, dragulja, zlata i srebra sve dok Napoleon nije vratio nakit u upotrebu i moda se razvila u novom pompeznom i razmetljivom stilu. Dvadeseti vek simbol je lažnog, takozvanog koktel nakita, naročito u periodima oko dva svetska rata, a vodeći kreatori nakita našeg doba su, austrijska firma Svarovski, Džoan Kolins, Kristian Dior i drugi.

Ono što je važno kada je u pitanju nakit, to je da on odražava karakter onoga ko ga nosi. Suptilna i povučena osoba nipošto neće nositi nakit koji privlači pažnju, kao što će oni malo slobodnije prirode birati blještave i zveckave ukrase, koji će sve oči da prikuju za njih. Ipak, neka pravila važe za sve. Nakit se poslednji stavlja i prvi skida sa tela. S vremena na vreme, nakit treba čistiti i polirati ali uz savet stručnjaka o tome koji materijali se kako tretiraju. I naravno, klasika, odnosno ono što nikad ne izlazi iz mode i što bi svaka dama trebalo da ima u svojoj kutijici sa draguljima, svakako su biseri.

Najzad, postavlja se pitanje, otkud ta potreba da svoje telo ukrasimo raznim, pažljivo oblikovanim predmetima? Da li su te drangulije na nama ogledalo moći: ekonomske, društvene, seksualne? Muškarci su vekovima zveckali oružjem da pokažu nadmoć nad protivnicima. Neki sociolozi su vrcavo prokomentarisali da je nakit oružje kojim zvecka žena, da bi zaplašila svoje suparnice.


Autor: Aleksandra Malušev

Izvor: www.danas.rs

Priredila: Nadica Janić

SIMBOLIKA ZLATA I SREBRA U CRKVENOM UMETNIČKOM ZLATARSTVU

Tekst:

http://www.pokimica.com/lang_lat/tekst1_04_lat.htm

SIMBOLIKA SREBRA KOD SLOVENA



’’Srebro se asocira s danom i s kultnom čistoćom mleka i vezuje za nebeska božanstva. U jednoj srpskoj zagonetki grmljavina je prikazana na sledeći način:

Ja izađoh na srebrno guvno
I zasvirah srebrnom sviralicom,
Svak me čuje, niko me ne vidi.


Staklasti kamenčić za koji se verovalo da je nastao od udara groma u zemlju, tzv. ’’gromovna strela’’, okivan je u srebro i nošen oko vrata ili na grudima kao zaštita od veštica, zlih očiju, ili od groma. Bogove gromovnike, kao što su bili hetitski Pirva, litavski Perkunas, slovenski Perun, prate atributi: gore, kamen, bič, čaša ili rog, konj, a takođe i srebro. U jednoj obrednoj bugarskoj pesmi novorođeni sin prvenac (kome se peva) naziva se ’’mlad car’’ i ’’srebroglav’’, čime se upoređuje s Gromovnikom.

Pošto se asocira s danom, srebro je i obeležje ovog ljudskog sveta i iskazujući i njegovu granicu, postaje magijski zaštitnik protiv nečistog i htonskog. To se može videti u obredima prelaza, kao što su rođenje deteta, u svadbi i posmrtnim običajima, a takođe i u lečenju.

U Skoplju i okolini na nekoliko nedelja pre rođenja deteta spremali su mu zaštitnu srebrnu ’’naušku’’ ili ’’curjače’’ sa plavom đinđuvom (’’mor monistom’’). Ovu naušnicu kovao je kujundžija u gluvo doba noći od tri srebrne pare koje je trudnica dobila od tri žene iz tri razne varoši, ali samo od onih koje su prvi put udate. U boljevačkom kraju, kada se posle porođaja deteta prvi put donese molitvena voda, u nju se stavi srebrna para, da bi dete bilo čisto kao srebro. U Makedoniji se posle prvog kupanja novorođenčeta stavljala u korito srebrna para, a u Šumadiji prvi ko daruje dete činio je to srebrnim novčićem, takođe da bi dete bilo čisto kao srebro. U Sinju i okolini nekada se mlada venčavala sa širokim srebrnim obručem na glavi, sa koga su visili gusti srebrni lančići i završavali se okruglim metalnim pločicama, nalik na novčiće. U Makedoniji, za mladu je dečak od 5 do 7 godina splitao vrpcu od crvenog i belog konca i u nju udevao tri srebrne pare. S tim se ona venčavala i to je čuvala i kasnije (verovatno kao amajliju). U Bosni se verovalo da umrlom domaćinu treba staviti u ruku srebrni novac da ne bi stoka pošla za njim.

Neki srebrni predmeti korišćeni su u lečenju zmijskog ujeda ili zaštiti od raznih bolesti. Oni se ovde javljaju ili u funkciji ’’graničnika’’ ili se njima stvara model željenog stanja – da se od ljudskog tela odvoji bolest i da ono ostane čisto kao čisto srebro. U Makedoniji, ako je čoveka ujela zmija, ranu treba izbosti srebrnom iglom i na nju priviti rasečeno pile sa posutim nišadorom. U Bosni (Žepa) zmijski ujed su lečili tako što su deo tela iznad rane podvezivali srebrnim lančićem, a deo tela na kome je ujed zakopavali u pesak ili uranjali u vodu, i odatle se mogao vaditi tek kada lančić sam spadne.

Srebro kao magijski graničnik između ljudskog i neljudskog prisutno je i u zaštiti od kuge. Prema predanju iz leskovačkog kraja ljudi su bili bezbedni od pomora jedino u selu koje je oborano srebrnim plugom s volovima blizancima i oračima ’’stanovitih’’ imena: Stojan, Stanko, Stamenko, Stranimir i dr.

Često se srebro korisi u bajanju u simboličkoj ulozi izazivača ’’očišćenja’’, naročito u lečenju bolesti kože. Ako je dete imalo ’’perutac’’ na licu, u Slavoniji su ga mazali guščijim perom umočenim u sud s ’’nenačetom’’ vodom, u koju je stavljen srebrni novac. Bajalica je pri tom govorila:

Vodom perem, metlom metem,
srebrom čistim.
Bilo čisto kao srebro.


U Makedoniji (Krakovo) na bradavicu su stavljani i platnom vezivani srebrni novčići da zaustave njihov rast. Po istom izvoru, crveni vetar su lečili tako što bi bajalica umočila srebrnu paru u katran i njime prevlačila unakrst preko obolelog mesta. U Jadru se verovalo da se srebrnom iglom mogu izlečiti kraste. U nekim makedonskim bajanjima pominje se ’’srebrno kotlence’’ kao važno sredstvo kojim raspolaže bajalica ili njen patron – neka od svetica (Bogorodica, sv. Petka, sv. Nedelja, i tako dalje). Kod Muslimana u Bosni, ’’kad se ne drže deca’’, dete su na simboličan način prodavali kroz prozor zdravoj osobi, a majka ga je morala od nje otkupiti srebrnim novcem. U Skopskoj Crnoj gori ko vidi da je detetu nikao prvi zub, trebalo je da ga protre srebrnim novčićem, da bi mu bili zubi zdravi i da taj novčić daruje detetu.

U jednoj basmi od glavobolje iz istočne Srbije demon bolesti (’’suvo sunce’’) prikazuje se kao da je došlo na ’’srebrno guvno’’ gde mu sledi potpuno uništenje. Srebro se često pominje u završnicama basmi gde se iskazuje želja za ozdravljenje bolesnika: ’’da bude čisto kao čisto srebro’’. U ovom izrazu ’’čisto srebro’’ treba razumeti kao ’’očišćeno, blistavo srebro’’, jer se na taj način bolesno telo izjednačuje sa potamnelim srebrom i njegovo stanje posle bajanja, kao čisto srebro.

Da je srebro vezano za očišćenje tela od svake bolesti govore i neki ruski običaji na Veliki četvrtak. U Povoložju su ljudi odlazili pre sunca na reku, stavljali u sud s vodom srebrne novčiće i tom vodom se umivali, da bi im oči bile zdrave u toku godine. Srebrnjake su stavljali i u testo i od toga pekli posebne lepinje.’’


Priredila: Nadica Janić

Literatura: SLOVENSKA MITOLOGIJA

Izvor: http://forum.krstarica.com/

Tema: „Malo je reći da živimo u svetu simbola“ 

недеља, 20. децембар 2009.

SIMBOLIKA SREBRA



"U sistemu skladnosti metala i planeta, srebro stoji u vezi sa Mesecom. Pripada simboličkoj shemi ili lancu Mesec-voda-ženski princip. Po predanju, za razliku od zlata koje je aktivni, muški, solarni i nebeski princip, srebro je pasivni, ženski, lunarni i vodeni princip. Boja mu je bela, dok je žuto boja zlata. I sama reč srebro (argentum) dolazi od sanskritske reči koja znači belo i sjajno. Zato i nije neobično da se taj metal vezuje za kraljevsko dostojanstvo. Kralj Nuah, kojem je u prvoj bici kod Mojture bila odsečena ruka, nije više mogao da vlada, jer su svako osakaćenje ili telesna mana diskvalifikovali; na presto se vraća pošto mu je bog iscelitelj Diankekt napravio srebrnu protezu.

Prema egipatskim mitovima, kosti bogova bile su od srebra, dok im je meso bilo od zlata. Belo i sjajno srebno je simbol čistoće svake vrste. Ono je čista svetlost, kakvu prima i vraća prozirnost kristala, bistrina vode, odrazi ogledala i bljesak dijamanata; podseća na čistotu savesti, namere, iskrenost i ispravnosti delovanja; priziva vernost koja će uslediti.

U hrišćanskoj simbolici srebro predstavlja božansku mudrost, kao što zlato ukazuje na božansku ljubav prema ljudima.

U ruskim verovanjima srebro je simbol čistote i očišćenja. Junak brojnih pripovedaka zna da ga vreba smrt kad tabakera, viljuška ili neki drugi njegov srebrni predmet počne da crni. Srebrna lasica, zaštitnica prelja, ponekad ih daruje sasvim tankom, ali čvrstom srebrnom niti. Kirgizi leče padavicu tako što bolesnika prisile da gleda iscelitelja kako polako kuje srebrnu kupu; izgleda da je dejstvo hipnotičko, bolesnik postaje sanjiv i umiri se.

Na etičkom planu, međutim, srebro simbolizuje i predmet pohlepe i nesreće koju ona izaziva: to je njegov negativni vid i izopačenje njegove vrednosti."


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

петак, 27. новембар 2009.

MAGIJA KRUGA KOD SLOVENA



Krug je jedan od najrasprostranjenijih mitopoetskih simbola, vezan za predstave o cikličnom toku vremena („krug života“, „godišnji krug“) i osnovne forme strukturisanja prostora (podela na „svoje“ i „tuđe“, u kojem se krug javlja kao granica zatvorenog, čuvanog prostora).

Ideja kruga realizuje se u čitavom nizu obreda pomoću predmeta kružnog oblika (prsten, venac i sl.) ili radnji kojima se nešto okružuje.

Kružno kretanje ima magijsku snagu: posle svadbe, svekrva i mlada, koja ulazi u kuću, tri puta obilaze oko ognjišta (Makedonija); porodilju vode oko stola da bi joj olakšali bolove; posle porođaja žena s detetomu u naručju tri puta obilazi oko stola (Slovačka); ako neko želi nešto da zaboravi, treba tri puta da go optrči oko kuće. Kružno kretanje je značajan sastavni deo medicinske prakse. Vidari kruže rukom iznad bolesnog mesta. Obredna kola se igraju u krug.

Istovremeno, kružno kretanje je karakteristično za nečistu silu (čoveka „zavrti“ vihor, šumski duh ga vodi ukrug, krugovi ostaju na mestu na kome su igrale vile itd.) Presecanje granice takvog kruga je opasno po čeveka, preti mu bolešću ili smrću.

Smatralo se da najveću magijsku snagu ima prsten. Semantika prstena zasniva se na zaštitnim svojstvima metala i magiji kruga. Prsten je kod Slovena simbol venčanja i braka, takođe i amajlija za zaštitu od nečiste sile.

U svadbenom obredu, prsten je simbol novog socijalnog statusa mladih, njihovog povezivanja; obavlja funkciju zaštite, a u nekim situacijama može zamenjivati mladoženju i nevestu. Prilikom prosidbe, prstenovanja, veridbe ili venčanja dve strane su razmenjivale prsten. Prihvatanjem ili davanjem prstena devojka je iskazivala svoju saglasnost na udaju. Ako bi devojku pokušali da prinude na brak, ona bi se protivila tome da joj otac stavi prsten.

U bugarskom obredu zasevki, prilikom mešenja svadbenog kolača, u brašno su bacali prsten mladoženje ili prstenje oboje mladih, a ponekad su kroz prsten sipali vodu. Kod Istočnih Slovena su razmenjivali prsten tako što su ih spuštali u čašu sa vinom što je takođe imalo značenje zaštite.

Venčano prstenje korišćeno je i u drugim obredima: njih su stavljale lazarice za vreme prolećnih obilazaka; smatrano je da žena koja mesi hleb na Božić mora imati prsten na ruci, inače će hlebovi biti „nečisti“ (Srbija). Prstenje, zajedno sa drugim predmetima, stavljali su na trpezu koja je iznošena iz kuće, u slučaju da se pojave gradonosni oblaci (Dragačevo).

Ponekad su s venčanim prstenom sahranjivali pokojnika (Ukrajina, Poljska, Bugarska), verujući da će mu on pomoći na putu za „onaj svet“.

U narodnoj medicini kao zaštita od crne magije korišćeno je venčano prstenje i prsten nađen u grobu (Bugarska, Srbija). Radi lečenja čmička na oku, bolesno mesto su okruživali venčanim prstenom (Rusija); prsten su nosili da ih ne bi bolele ruke; stavljali su ga u vodu za kupanje deteta koje boluje od sušice ili žutice (Ukrajina). Smatralo se da će se krvarenje iz nosa brzo zaustaviti ako nekoliko kapi krvi prođe kroz prsten skinut sa ruke pokojnika (Timočka krajina).

Prilikom teških porođaja babica je, pored ostalog, s porodilje skidala prsten i drugii nakit, davala joj da pije vodu kojom je oprano venčano prstenje (Rusija). Po makedonskim verovanjima, ako dve porodilje ukrste poglede, umreće im deca – da do toga ne bi došlo bilo je potrebno da razmene prsten. Radi zaštite novorođenčeta, stavljali su mu pod glavu prsten, kupali ga u vodi u koju je bio stavljen srebrni prsten ili novčić (Rusija, Bugarska). Takođe kao apotropej, trebalo je nositi prsten za vreme trudnoće (Rusija).

U nizu magijskih radnji bilo je uključeno gledanje kroz prsten. Zatvoreni krug prstena osmišljavan je kao simbol zatvorenosti, čuvanja svojeg za sebe. Kada bi svatovi išli po nevestu, ona se trudila da prva pogleda mladoženju kroz prsten (Bugarska, Srbija). Ako je jedan od supružnika odlazio iz porodice, onaj koji je ostajao trebalo je da ga kradom pogleda kroz venčani prsten (Metohija); da bi se dobila parnica na sudu, trebalo je pogledati sudiju kroz prsten skinut s ruke pokojnika (Timočka krajina).

U svojstvu zaštite i radi lečenja stoke muzli su krave i ovce kroz prsten. Tako su muzli kravu ako bi joj se pojavila krv u mleku i posle teljenja (Ukrajina). Na Đurđevdan su kroz prsten muzli ovcu koja se prvi put ojagnjila (Bugarska, Srbija). U Zakarpatima, kada bi se krava prvi put telila, domaćica je skidala svoj prsten i drugi nakit, bojeći se da joj ne „naškodi“.

U agrarnoj magiji su prsten sa zavezanim crvenim koncem spuštali u posudu sa žitom, koja je bila pripremljena za setvu (Đevđelija). Pripremljeno žito za obredno sejanje su , uz bajanje, propuštali kroz prsten.

Po verovanju Poljaka, veštica u prstenu drži nečistu silu koja joj je na usluzi. Smatrano je da devojku koja bez blagoslova uzme prsten ili perle može ugrabiti zmaj koji s tim mami žrtvu ili se sam u njih pretvara.

U gatanjima prsten simbolizuje brak, ređe bogatstvo i blagostanje. U devojačkim gatanjima prstenje stavljeno u posudu s vodom, simbolizovalo je devojke – vlasnice prstena; u trenutku vađenja iz posude, svakoj je namenjivana pesma koja je kazivala ko će joj biti suđenik. U drugim gatanjima, prsten su stavljali uz druge predmete – simbole; stavljali su prsten pod jastuk; na prst desne noge pre spavanja, očekujući da će videti u snu suđenika (Rusija). Domaćica je stavljala prsten u kašu skuvanu na Novu godinu: ako ga nađe domaćin, to je bio predznak blagostanja u kući (Belgija).


Priredila: Nadica Janić

Literatura: SLOVENSKA MITOLOGIJA

субота, 14. новембар 2009.

SIMBOLIKA PRSTENA





"1. Među brojnim primerima dovoljno je navesti venčani i pastirski prsten, kao i prsten Ribara koji služi kao papinski pečat, a lomi se u trenutku papine smrti; time se pokazuje kako je bitna svrha prstena da obeleži vezu, da priveže. Javlja se kao znak saveza, zaveta, zajednice i zajedničke sudbine.

U Kini je prsten simbol ciklusa koji je neodređen i bez prekida: za razliku od zavojka, prsten je zatvoreni krug. Odgovara trigramu Li, trigramu sunca i vatre, ali čini se da se prsten, koji tvori jabuku mačeva, dovodi u vezu sa mesecom.

Izuzetno je važan simbolizam prstena pi, koji je izrađen od žada. Pi je ravna, tanka okrugla pločica čiji je prečnik otvora jednak širini prstena ili, još češće, polovini te širine. U belešci o žadu navedeni su elementi kraljevskog simbola koji se odnose na taj mineral. Kraljevski žadovi su pi; a i znak pi sastoji se od pi (kraljević) i ju (žad). Pošto je pi okrugao, on je simbol neba; po tome se suprotstavlja pravougaonom žadu kong, simbolu zemlje. U vreme solsticija izvodilo se obredno prinošenje pija nebu, a konga zemlji.

Središnji otvor prstena označava i jedinstvenu Suštinu, on je i praznina glavčine koja pokreće točak; simbolizuje i pomaže da se ostvari praznina u centru bića u koju će sići nebeski uticaj.

Postoje i zupčasti prstenovi pi koji su tačna mera polazne zone, pa se pomoću njih može odrediti pol i datum solsticija. A posmatranje neba je način da se ono dostojno poštuje, da se prilagodi skladu kojem ono podučava i da se od njega primi blagotvoran uticaj.

2. U hrišćanstvu prsten simbolizuje slobodno prihvaćenu vernu privrženost. Dovodi se u vezu sa vremenom i kosmosom. Kad Pitagora piše: Ne stavljajte božju sliku na prsten, kaže da se bog ne sme spajati sa vremenom. Isto se može protumačiti na još dva načina: na biblijski, da ne treba prizivati ime Božje uzalud, i na etički, da je preko potrebno osigurati slobodno i nesputano postojanje.

Prvi hrišćani su po uzoru na pagane nosili prstenje, pa je Klement Aleksandrijski vernicima svoga vremena savetovao da na oku prstena bude lik golubice, ribe ili sidra.

Vitezovima je bilo dopušteno da nose zlatan prsten. Kod sveštenika prsten simbolizuje njihovo mističko venčanje sa Gospodom.

Na ezoteričkom planu prsten ima magičnu moć. U smanjenom obliku predstavlja pojas koji je zaštitnik mesta koje čuva blago ili tajnu. Domoći se prstena znači otvoriti vrata, ući u dvorac, pećinu, raj, itd. Staviti prsten sebi ili ga nataknuti na nečiji prst znači nameniti sebe ili prihvatiti dar drugoga kao isključivo ili uzajamno blago.

3. U više irskih legendi i bretonskih narodnih priča prsten je sredstvo prepoznavanja. U priči o drugoj bitki Mojture, žena iz plemena boginje Dane, po imenu Eri, a kći Delbehova (za Eriua je Eri Irska, a Delbaeth je oblik), doživela je ljubavnu pustolovinu sa strancem koji je stigao u čudesnoj barci. U trenutku rastanka on kaže da je Ahlahah (Elatha Znanje), sin Delbehov (oni su, dakle, brat i sestra); predaje joj prsten da bi po njemu mogao da prepozna svog sina. U drugoj legendi Kukulin postupa isto sa Ofom, ratnicom koju je pobedio i zaveo.

4. Po legendi, Solomon je mudrost dugovao prstenu. Arapi pričaju da je jednog dana pečatom toga prstena obeležio sve demone koje je skupio tokom svojih predskazivanja, pa su postali njegovi robovi. Jedanput je u Jordanu izgubio prsten, pa je, da bi ponovo stekao pronicljivost, morao da čeka da mu ga donese neki ribar. Možda je Solomonu prsten oteo neki zavidljivi duh, mislili su ezoterički pisci, da bi se koristio njegovom moći, sve dok ga Bog nije prsilio da ga baci u more, kako bi bio vraćen Solomonu.

Taj prsten je bio simbol znanja i moći koju je Solomon imao nad drugim bićima. On je kao ognjeni pečat, primljen od neba, koje označava svoju duhovnu i materijalnu nadmoć. Podseća na ostale čarobne prstenove.

5. Neki prstenovi čija se simbolika menja, postali su čuveni, pre svega kod Grka. Pošto ga je Heraklo oslobodio, Prometej je morao da pristane da na prstu nosi gvozdeni prsten, na kojem je bio optočen komadić kamena u znak sećanja na kavkasku stenu za koju je bio prikovan i na okove, te kao znak pokornosti Zevsu. Prsten je simbol te pokornosti, koja je ujedno nametnuta i prihvaćena, a zauvek povezuje dva bića.

Tu je i Polikratov prsten: Fortuna se neprestano smešila tom kralju, pa je on, uveren da takvo povlašćeno stanje ne može da potraje, odlučio da dobrovoljno žrtvuje neki dragoceni predmet do kojeg mu je stalo: sa vrha kule bacio je u more prsten, ukrašen prekrasnim smaragdom. Progutala ga je riba, koju je uhvatio ribar, pa je prsten vraćen Polikratu. Taj prsten je bio određen da sudbinu vrati u njen magični krug; more je odbacilo žrtvu. Darije je poveo rat protiv Polikrata koji je pobeđen i umro je prikovan na krst. Tako taj prsten simbolizuje sudbine koje se čovek ne može osloboditi; izraz je nerazrešive veze. Polikrat je hteo da ga pokloni kao naknadu, ali bogovi prihvataju samo ono što su sami odlučili da uzmu, a njihovu odluku ne može da izmeni nikakvo materijalno ili spektakularno odricanje. Postoji samo unutrašnja žrtva, a to je prihvatanje sudbine.

6. Gigov prsten, o čijem nam pronalasku priča Platon, podjednako je bogat simboličkim značenjima: Gig je bio pastir u službi tadašnjeg Lidijskog kralja. Jednom je padala jaka kiša i bio je zemljotres. Tada je pukao jedan deo zemlje i otvorila se pećina baš na onom mestu gde je on napasao stoku. On to primeti, zadivi se i siđe u pukotinu. Tamo je, kaže priča, video čudnovate stvari i jednog šupljeg bronzanog konja. Na tome konju su bili otvori i kad se pastir sagnuo, video je unutra mrtvaca većeg nego što su obični ljudi – tako mu se bar činilo. Leš nije imao na sebi ništa drugo sem zlatnog prstena na ruci. On ga uze i izađe (Država, II, 3, preveo Albin Vilhar, Beograd 1969). Gig je, noseći taj prsten, otkrio kako poseduje moć da postane nevidljiv, pa je tako stekao bogatstvo. Možda je značenje tog prstena jednako Polikratovom, jer je nađen na mrtvacu, u tako izuzetnim okolnostima kao što je potres, i u tučanom konju, mora biti dar htonskih sila: na smrtnike ovog sveta prenosi najuzvišenije moći. Njegova čarolija deluje samo kada Gig oko svoga prstena okrene prema sebi u unutrašnjoj strani dlana. Prave snage su u nama, a nevidljivost dobijena od prstena je povlačenje iz spoljnog sveta da bi se dostigle i pronašle bitne pouke, one što dolaze iz unutrašnjeg sveta. Gigov prsten, dakle, simbolizuje najvišu tačku unutrašnjeg života, možda samu mistiku. Bipolarnost simbola nalazi se, međutim, unutar nas samih: moć prstena može da vodi u mistička osvajanja, ali, magičnim izopačenjem, i u zločinačke pobede i do tiranije. To se Gigu u ovoj priči i dogodilo.

7. Jupiterov sveštenik, flamen, nije smeo da nosi prsten ako nije bio slomljen i bez kamena (Antičke noći, 10, 15). Razlog za zabranu je što je svaka spona koja potpuno okružuje neki deo tela zatvarala u njega natprirodnu moć i sprečavala ga da deluje u spoljnom svetu.''


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

SIMBOLIKA NAUŠNICA



’’Naušnice se nose u svim kulturnim krugovima: u Mikeni, Atini, Rimu itd. U severnoj Africi naušnice imaju posebno značenje seksualnog porekla. Žan Servije navodi da se kod Beni-Snusa spominju u jednoj tužbalici, tj. molitvi za useve... kojoj je doslovni smisao: neka Bog zalije njene naušnice! a podrazumeva se: Bože, zalij njene velike usne (usne njene rodnice).

Seksualni simbolizam naušnica jasno je izražen u Auresu gde žene od puberteta do klimaksa nose naušnice zvane bularwah, što doslovno znači nositeljke duša. Starije žene imaju naušnice u obliku jednostavnog srebnog koluta, ukopčan kopčom od roga ili jantara. Taj nakit, povezan s plodnošću žene, personifikuje i verenicu kiše.
Isti posmatrač beleži da su ti običaji bliski obredima izrezivanja i da su tek jedan od simboličkih oblika, kao što je to i probijanje nosa, gornje usne ili infibulacija ušiju.’’


Priredila: Nadica Janić


Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

SIMBOLIKA OGRLICE




Ogrlica "Zarobljena svetlost" 
(masa za modelovanje, akril, dužina 50 cm)
Autor: Nadica Janić


’’Ogrlica je ukras od metala, bisera ili dragog kamenja, više ili manje raskošan, koji nose muškarci i žene, živi i mrtvi, a nalazimo ga u svim civilizacijama, često ima vrednost amajlije ili poseduje čarobna svojstva. Osim što je nakit, ogrlica može značiti funkciju, dostojanstvo, vojničku ili građansku nagradu, vezanost (rob, zarobljenik, domaća životinja).

Oglica uopšteno simbolizuje vezu između onoga ili one što je nose i onoga ili one što su je dali ili nametnuli. Zato ponekad ima i erotsko značenje.

U kosmičkom i psihičkom smislu simbolizuje sažimanje višestrukog u jedno, težnju da se na mesto i u red stavi više ili manje haotična različitost. I obrnuto, rasuti oglicu jednako je raspadu utvrđenog reda ili skupljenih elemenata.

Keltska mitologija zna za samo jednu ogrlicu: nju je nosio mitski sudija Moran, a osobina joj je bila da mu se stegne oko vrata ako je doneo nepravednu presudu, a da se raširi kad je doneo pravednu presudu.’’


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

понедељак, 9. новембар 2009.

MAGIJSKA MOĆ SREBRNOG NAKITA


Zaštitna uloga srebra u narodnoj medicini Timočke krajine

Gordana Živković

U radu su predstavljeni rezultati zaštitne uloge srebra u narodnoj medicini Timočke Krajine, sprovedenih u okviru dugogodišnjeg projekta Narodnog muzeja “Zaječar” u Zaječaru pod nazivom “Etnomedicinska istraživanja Istočne Srbije”. Posebna pažnja posvećena je narodnim verovanjima u magijsku moć srebrnog nakita i ostalih ukrasnih predmeta.

Srebro je kroz istoriju smatrano jednim od najlepših i najizdržljivijih tradicionalnih ukrasnih plemenitih metala. Sjaj i belina srebra vezuju se i za njegov latinski naziv - “argentum”, koji vodi poreklo od sanskrtske reči koja znači svetao.

Iako se smatra da je srebro dobijano još u VII milenijumu p.n.e. na Bliskom Istoku, sigurno je da su Egipćani u IV milenijumu p.n.e. eksploatacijom mnogobrojnih rudnika u Nubijskoj pustinji dobijali srebro, kao da je i početkom III milenijuma p.n.e. proces eksploatacije srebra prilično rasprostranjen na Bliskom istoku i u Grčkoj.

Tako se u vreme pohoda Aleksandra Makedonskog desila jedna, za ono doba neobjašnjiva pojava. Ostvarujući pobedu za pobedom, godine 327 p.n.e. Grci su upali u Indiju. Činilo se da nije bilo te sile koja bi zaustavila strašnu armiju velikog vojskovođe. Međutim, među grčkim vojnicima pojavile su se “tajanstvene” želudačno-crevne bolesti. Iscrpljeni i onemoćali, vojnici su se vraćali kućama. Interesantno je bilo to što su komandanti grčke armije mnogo ređe oboljevali od redova. Naučnicima je trebalo dve hiljade godina da bi objasnili ovu pojavu: poenta je bila u tome što su vojnici pili vodu iz bokala od kalaja, a komandanti od srebra.

Herodot, istoričar antičkog doba, navodi da je još u V veku p.n.e., persijski car Kir za vreme ratnih pohoda čuvao pijaću vodu u srebrnim “svetim” posudama.

U indijskim religioznim knjigama, takodje se mogu naći beleške, o tome kako su dezinfikovali vodu, potapajući u nju rastopljeno srebro.

Na osnovu ovog kratkog istorijskog pregleda, može se zaključiti da su stari narodi verovali da srebro ima izuzetne osobine i da rastvoreno u vodi ubija bakterije. Ovo verovanje u dezinfekcionu ulogu srebra zadržalo se sve do današnjih dana - npr. običaj da se pri osvećivanju bunara baca u njih srebrni novac.
“Srebrenarstvo” je još u doba seobe Slovena dostiglo savršenstvo, možda i zbog toga što je tlo na kome su živeli bilo bogato srebrom, a za Slovene od Urala do Makedonije, bila je zajednička izrada nakita i predmeta od srebra u periodu od VII do XVII veka.

Srebro je najčešće korišćeno kroz istoriju, i to ne samo zbog svoje lepote i materijalne vrednosti, već i zbog natprirodnih moći, koje su mu pripisivane.

Upravo iz tog razloga, srebrni predmeti, a prvenstveno srebrni nakit, našli su primenu u narodnoj medicini Timočke Krajine. Njihova uloga i zaštitna magijska moć, ogledaju se u neposrednoj vezi sa karakteristikama srebra: sjajem, belinom, čistoćom i čvrstinom, zbog čega mu se i pripisuje natprirodna snaga.
Kako srebro asocira na dan i kultnu čistoću mleka, i vezuje se za nebeska božanstva, samim tim postaje i magijski zaštitnik protiv nečistog i htonskog. To se može uočiti u obredima pri rođenju, svadbi i smrti, a posebno u narodnom lečenju.

Uvidom u dosadašnja istraživanja o srebru i njegovoj zaštitnoj ulozi u narodnoj medicini, malo je pisanih podataka. Oni malobrojni govore o izrazitoj moći srebra u lečenju besnila i jačanju srca, protiv grčeva i epilepsije, a posebno se ističe lekovitost srebrnine nasleđene kroz generacije. Tako je npr. protiv različitih bolesti, kao i onih nastalih zbog uroka, trebalo jesti ostrugane deliće nasleđenog srebra. Poznato je i verovanje da se lekovite biljke trebaju iskopavati srebrnim alatom, kako bi se pojačalo njihovo delovanje.
U okviru dugogodišnjeg projekta Narodnog muzeja “Zaječar” u Zaječaru “Etno-medicinska istraživanja Istočne Srbije” prikupljen je, između ostalog, i značajan broj podataka o srebru i njegovoj ulozi u narodnoj medicini Timočke Krajine. Posebno interesantni detalji vezuju se za natprirodne moći srebrnog nakita, kao jednog od glavnih elemenata kićenja: minđuše, grivne, prstenje, lančići, medaljoni, pafte i dr. Verujući da navedeni nakit štiti od uroka, nesreće, neprijatelja, opasnosti, a pre svega bolesti, pravljeni su amuleti od srebra sa profilaktičkom i apotropejskom moći, što objašnjava široku zastupljenost srebrnog nakita u narodu Timočke Krajine.
Neobičnost i tajnovitost oblika nakita izazivala je u svesti ljudi mnoštvo asocijacija mistične i magijske prirode, kao i verovanje u njegove isceliteljske moći. Posebno mesto čine minđuše i prstenje različitog oblika i načina ukrašavanja, tipičnog za zaštitu od bolesti, zlih očiju i uroka, pri čemu se magična moć ogledala i u bogatoj simbolici navedenog nakita.
Karakteristično je da je minđuša pored ukrasne, imala i zaštitnu ulogu i ulogu apotropeona. Tako je muškoj deci, iz porodica gde se muška deca “ne drže”, stavljana u jedno uvo i do kraja života nije skidana, kako bi se bolest i smrt zaustavile.
I prstenje spada u primarne delove nakita, koji pored ukrasne imaju i magijsku ulogu. Uglavnom je ukrašavano kompozicijama magijsko-profilaktičkog karaktera sa ciljem da otklone svako zlo a onom ko ih nosi da daju zdravlje. To se posebno odnosi na srebrni stolovat prsten, koji je nošen samo na dan venčanja, a onda skidan i čuvan u isceliteljske svrhe. Ako se ko od ukućana razboli, kroz stolovat prsten se sipa voda i pije se za brže ozdravljenje ili pak stavi na prst bolesnog verujući da će bolest tako stati.
Ogrlice, lanci, privesci, medaljoni od srebra takodje su korišćeni kao zaštita i amajlija. U narodu Timočke Krajine veoma su poštovane religijske amajlije, prevashodno hrišćanske, a najrasprostranjeniji je krst - krstić. Nošen na grudima, kao privezak, davao je veru i sigurnost onome ko ga nosi da će biti zdrav i da će ga štititi. To se posebno odnosilo na krstiće, koji su prethodno nošeni u crkvu ili manastir, gde se nad njima čitala molitva za zdravlje.
Narukvice - grivne su omiljeni deo nakita, a one izrađene od srebra u raznim oblicima i sa različitim ornamentima, imale su i zaštitnu ulogu. Posebno je cenjena narukvica od srebrnih novčića, koja je nošena “za zdravlje”.

Srebrni novac nošen je i u vidu privezaka ili niski, a često je i srebrni talir nošen kao medaljon. Zvuk nanizanih aspri (sitnog turskog novca) rasterivao je i plašio zle sile i odgonio boleštine.

Srebrni novac poklanjao se za zdravlje pri rođenju deteta, a simbolizovao je snagu, zdravlje i zaštitu. Stavljan je i na ikone u crkvama i manastirima, kao i na kultnim izvorima i česmama radi zdravlja, a prilikom branja lekovitog bilja, u zemlju se najpre zarivao srebrni novac i tek onda brao prvi struk lekovite biljke.
Srebrne pafte - kopče su takodje nošene da “štite od očiju”, a postoji i običaj da se nož i britvica od srebra stavljaju maloj deci pod jastuk kao zaštita od bolesti.
I sama reč srebro često je pominjana pri bajanju, a veliki broj basmi protiv uroka završava se rečima “ ... ka’ čisto srebro ...”.
Navedeni primeri primene srebrnog nakita u narodnoj medicini Timočke Krajine ukazuju da se prevashodno radi o magijskom vidu lečenja, uglavnom vezanom za izuzetne osobine srebra kao metala, tradicionalno široko rasprostranjenog u narodu.

Plemenitost srebra sama po sebi sadrži upečatljivu izražajnost, koja je neophodna nakitu, i bez koje se nakit ne bi mogao zamisliti. Tražeći zaštitu za svoj život i zdravlje, narod je koristio srebrni nakit, koji poseduje sopstvenu magiju neodoljive privlačne snage. Ona očigledno leži u simbolici raznovrsnih ornamenata i šara prisutnih na srebrnom nakitu korišćenom “za zdravlje” i njegovoj apotropejskoj moći, na kojoj je narod gradio svoja verovanja, gasio strah od bolesti i štitio se od uroka i zlih demona.


Izvor: Timočki medicinski glasnik broj 1- 4/2002.


Priredila: Nadica Janić

среда, 4. новембар 2009.

TELO KAO KUĆA



Intervju

Sabrina Fresko, dizajner nakita iz Istanbula


Objavljeno u magazinu "Genius Domus", No. 12, 2005.


Dosta arhitekata se bavi mnogim drugim dizajnerskim disciplinama ili se uopšte više ne bave arhitekturom. Kako ste vi kao školovani arhitekta počeli da se bavite savremenim nakitom?

Čini mi se da nam arhitektura daje jedan model percepcije kojeg se kasnije teško osloboditi, ali nam zato pomaže da generišemo razne druge forme dizajna. U mom slučaju arhitektonsko školovanje mi je mnogo pomoglo. U jednom svom tekstu sam spomenula da arhitektonski način razmišljanja treba da bude vodilja i usmerenje modernih dizajnera nakita. Dizajner bi trebao proći kroz proces traženja ideje i upotrebe informacija kao i arhitekta prilikom projektovanja svrsishodnog i funkcionalnog prostora. Na taj način se stiže do dizajniranog nakita koji na određeni način upotpunjava ljudsko telo i njegovu lepotu i koji redefiniše granice našeg tela kroz odnos sa nakitom. Kao što ljudsko telo smeštamo u prostor, tako nakit smeštamo na telo.
Nakitom sam počela da se bavim sasvim neobavezno u slobodno vreme i u početku su to bile male skulpture. U jednoj od njih sam videla sopstvenu siluetu. Taj komad nazvan "Aura" je bio prekretnica za mene. Od tada upotrebljavam nakit kao medij ekspresije sopstvene životne filozofije. Tu filozofiju sam u materijalu najbolje artikulisala kroz komad pod nazivom "Fragmentation Mobile". U pitanju je skultporalni komad u obliku ženskog tela sa rupama. Mobilne sfere su sa druge strane održavale žensko telo u ravnoteži. Fragilna i promenljiva stabilnost.

Pojasnite mi malo vašu umetnost u svetlu velikog nasleđa turskog tradicionalnog nakita i savremene juvelirske umetničke prakse?

Kao što već znaš, ja nakit koncipiram kao umetničke predmete. Moj nekakav lični stil je veoma moderan, ali ipak koristi tehnike tradicionalne anadolijske izrade nakita. Juvelirska praksa postaje sve bogatija uz upotrebu nove tehnologije i sve novijih materijala, ali samo ako su harmonično upotrebljeni. Što se tiče tradicionalne izrade nakita postoje nekakva tri osnovna oblika anadolijskog izraza:

Trabzon – Trabzon je grad na Crnom moru i ova se tehnika tamo koristi vekovima. Veoma tanke niti metala se pletu sa debljim komadima i od toga se prave pojasevi i narukvice mekane kao platno. U literaturi se ovo obično spominje kao Turski pojas.

Telkari – tel je žica, akari – stvaranje. Ova tehnika takođe upotrebljava fine niti koje se toplotom spajaju u tradicionalne ornamente.

Kazaz – Ova tehnika upotrebljava niti koje su debljine jedne desetine mikrona. Takve niti se umotavaju u sfere. Obično su upotrebljavane za dugmad sultanovih odora.
Ja upotrebljavam sve tri tehnike ispitivajući njihove granice u savremenom dobu.

Kakav materijal i tehnike najviše koristite u svom radu?

Najviše radim sa srebrom koje je u starom Egiptu smatrano za sveti metal. Srebro dozvoljava veoma moderne i jednostavne forme koje “teku”. Upotrebljavam i takozvano tkanje metala koje je osnova pomenute tradicionalne anadolijske prakse. Istkane komade upotrebljavam da povežem skulpture i da taj tradicionalni način približim modernijim shvatanjima. Savremeni nakit inače upotrebljava svaki raspoloživi materijal. Nisu to uvek dragulji i metal. To mogu biti i običan novinski papir ili vosak.

Vaš rad nije samo nosivi konfekcijski nakit nego stvarate kolekcije sa jasnim umetničkim stavom i sa dosta referenci na modernu umetnost kao što je kolekcija "Ovo nije lala". Kako birate reference i uzore?

Svake godine postavljam sebi određeni umetnički zadatak ili temu koja referiše na određenog umetnika ili fenomen moderne umetnosti. Na kraju toga se uvek desi izložba, kao što su: "Dizajn je magija, što je prostor za telo, to je telo za nakit", "Ovo nije lala", ili izložba koju spremam za novembar ove godine pod nazivom "Igre i igračke". "Ovo nije lala" je izložba koja je bazirana na Magritovoj “Filozofiji i slikarstvu” i referira na njegovu čuvenu sliku "Ceci n’est pas une pipe" (Ovo nije lula). Meni je najzanimljivije što je negde od Klea i Kandinskog moderna umetnost počela da nam sugeriše da ona nije ništa do umetnosti same. Vrlo često čisti formalno-likovni izraz koji je samo to što jeste.
Veliki uticaj na moju kreativnu filozofiju je izvršila i knjiga "Ceci n’est pas une pipe", Michel Foucaulta. Foucault u svojoj knjizi raspravlja o mogućnostima umetničke reprezentacije koristeći slike belgijskog umetnika Réné Magritta, a ponajviše njegovu sliku "Ceci n’est pas une pipe" iz 1926. On tvrdi da su ljudi pogrešno u delima modernizma povezivali reprezentaciju i nekakvu realnost. Odatle je slika na kojoj je naslikana lula sa natpisom "ovo nije lula" paradigma i mog stava. Umetničko delo koje opisuje nekakvu realnost nema inferiornu poziciju u odnosu na tu realnost. Ono postaje realnost za sebe.

Kakav je kontekst vašeg rada u Istanbulu što se tiče tržišta, konkurencije i dizajnerske scene uopšte?

Istanbul je veoma zanimljiv grad od velikog značaja sa stanovišta istorije i kulture. Jako mnogo stvari se ovde produkuje i dešava, ali me jako raduje da moj nakit ima prilično unikatno mesto. Ne pravim nakit samo da bih ukrasila telo nego svaki komad ima određeni stav i izraz baziran na promišljanju. Nemam baš mnogo konkurencije i klijenti su veoma probrani, a nakit se veoma dobro prodaje. Ljudi dolaze u "Simya" galeriju da nađu nešto posebno što im pristaje i moram priznati da to i pronalaze.

Kakav program imate za dizajnere u okviru vaše "Simya" galerije?

U okviru galerije imam radionicu gde učim dizajnere kako da koncipiraju dobar nakit kao umetničko delo. Ljudi raznog obrazovanja i sklonosti dolaze kod mene da uče i svake godine imamo jednu određenu temu koju obrađujemo. Na kraju jednogodišnjeg procesa imamo izložbu najboljih dela. Kad jednom izaberemo temu svako se odluči za materijal koji mu najviše odgovara. Svakog meseca spremamo seminar o nekom od slavnih modernih umetnika i pokušavamo da povežemo nakit sa njegovim radom.
U radionicu dolaze ljudi od 12 do 50 godina. Ovo čitavu stvar čini zaista zanimljivom zbog neverovatno različitih pristupa. U radionici imam jednog pozorišnog reditelja, plastičnog hirurga, osnovnoškolca, domaćice, arhitekte, urednike magazina... Pored toga u galeriji se svake nedelje organizuju seminari o literaturi, istoriji umetnosti, filmu, pozorištu, operi i umetničkoj muzici. Subotom radimo razgovore sa umetnicima i piscima. Program seminara se obnavlja svake godine. Naravo radionica nakita je najposećenija.

Da li radite nakit samo za žene ili imate komade i za muškarce?

Naravno da radim i za muškarce. Pored igala za kravate i narukvica u skorije vreme radim i broševe koji se kombinuju sa dugmadima. Pre epohe “crnog odela” muškarcu su nosili mnogo više nakita. Nakit je bio obavezan statusni simbol. Na žalost kultura “crnog odela” je veoma stroga i ne dozvoljava ekstravagantne zahvate, ali mislim da će se muškarci uskoro malo osloboditi takvih granica. Tu opet može da se nauči mnogo od istoka gde muškarci nose mnogo više nakita nego zapadnjaci.

Šta je suština fenomena nakita?

Nakit je unikatan znak koliko i nečiji osmeh. To je simbol koji se nosi ne zbog svoje materijalne vrednosti nego zbog onoga što govori. Simbol čija vrednost je mešavina dizajnerove namere i klijentovog izbora da ga nosi.

Izvor:

http://www.simyagaleri.com/
http://www.sabrinafresko.com/


Priredila: Nadica Janić

VRT LOTOSA (18)




VRT LOTOSA (17)




VRT LOTOSA (16)




VRT LOTOSA (15)




уторак, 1. септембар 2009.

VRT LOTOSA (10)





SIMBOLIKA BOJA
U PROSTORU MISTIČNIH VIĐENJA ŽIVOTA I SMRTI


U svim velikim religijama odnos BESMRTNOSTI i SMRTI proizilazi iz dva osnovna kosmička načela SVETLOSTI i TAME tj. DOBRA i ZLA. Čovekovo unutrašnje viđenje pobede VEČITOG ŽIVOTA se javlja u znaku BELE boje, SMRTI - u znaku CRNE boje.

Čovek je spoznao svoje biće kao "dvopolnost". Kao kosmičko biće u sebi sadrži odlike muške i ženske prirode bića. U njemu je neprestana borba dobra (animusa - muškog dela bića) i zla (anime - ženskog dela bića).

Animus (svetla duša) je u nebeskom srcu. Po prirodi je kao svetlost; on je moć svetlosti i čistote...
Anima (tamna duša) poseduje prirodu tame. Ona je energija teškog i nečistog; vezana je za telesno, puteno srce.

Animus voli život. Anima traga za smrću.

Sve čulne želje i impulsi ljutnje jesu posledice anime; ona je svesni duh koji se posle smrti hrani krvlju, ali koji se, tokom života, nalazi u velikom bolu.

Tamno se vraća tami i privlači se, kao i stvari u skladu sa svojom vrstom.

Smatram da svoju tamnu stranu duše možemo da prosvetljujemo samo kreativnošću, dobrotom i "sejanjem" ljubavi i lepote. Stvaralaštvo i ljubav je oboženje, a obožen čovek zrači svetlošću koja pleni. To su ljudi koje prvi put vidimo - a bliski su nam i dragi; to su ljudi čija reč leči; to su ljudi koji će živeti u Novom Jerusalimu koji će "svetleti iznutra" i čija vrata "neće se zatvarati danju, jer ondje noći neće biti" (Biblija).

"I Bog će otrti svaku suzu
od očiju njihovijeh,
i smrti neće biti više,
ni plača, ni vike,
ni bolesti neće biti više;
jer prvo prođe."

(Otkrivenje Jovanovo)


Želeći izbavljenje iz tame svog bića, čovek sanja nebesku večnost. Boje večnosti su u svim religijama žuta, plava i bela, a paklene dubine smrti su zelena, crvena i crna. Završetak tog sna u "Vrtu lotosa" tibetanskih mudraca je viđenje "boje" našeg vlastitog bića.


VRT LOTOSA

...evo te na kraju tvog drugog puta kroz Bardo.
Evo te pred Šin Dej, Gospodarem Mrtvih.
Uzalud bi pokušavao da sakriješ
ono što si počinio,a nije bilo dobro.
U ogledalu koje drži vrhovni Sudija
pojavljuju se oblici
svih tvojih duhovnih i fizičkih aktivnosti.

I čuj još ovo:
Znaj da je sve, ma šta to bilo,
što si video u Bardou, nestvarno.
To je san koji si sam stvorio.
Nisi u njemu prepoznao svoje kreacije,
pa si se uplašio.
Ogledalo koje drži Gospodar Mrtvih
je tvoje sećanje.
Podseća te na prošla delanja
i stvara sud o tebi iz zamisli
koje si sam o sebi stvorio.

Ti si taj koji će,
prema težnji koju nosiš u sebi,
izreći sam sebi presudu
i odrediti sam sebi drugo rođenje.
Nikakav Bog to neće uraditi.
Sve ćeš to ti sam.

Znaj još i ovo:
Van tvojih uobrazilja
ne postoji ni Gospodar Mrtvih,
ni demoni.
Sve je to u tebi.
Shvati i slobodan si!


Priredila: Nadica Janić

VRT LOTOSA (9)






VRT LOTOSA (8)






VRT LOTOSA (7)




VRT LOTOSA (6)




VRT LOTOSA (5)






VRT LOTOSA (4)




VRT LOTOSA (3)




VRT LOTOSA (2)




VRT LOTOSA (1)








ADONISOV VRT (29)




ADONISOV VRT (28)




ADONISOV VRT (27)




ADONISOV VRT (26)




ADONISOV VRT (25)




ADONISOV VRT (24)




ADONISOV VRT (23)




ADONISOV VRT (22)




ADONISOV VRT (21)




ADONISOV VRT (20)