субота, 30. октобар 2010.

ZELENO, VOLIM TE, ZELENO





Ogrlica „Romansa mesečarka“
(masa za modelovanje, akril, koža, 50 cm; medaljon 5 cm)
Autor: Nadica Janić



ROMANSA MESEČARKA
 
Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.

Zeleno, volim te, zeleno!
Velike zvezde od inja
dolaze sa ribom senke
što otvara put zori.
Smokva trlja vetar
korom svojih grana,
a breg, mačak lupež,
ježi svoje ljute agave.
Ali ko će doći? I odakle?
Ona čeka na balkonu,
zelene puti, kose zelene,
sanjajući gorko more.

-Kume, daću ti
konja za kuću,
sedlo za njeno ogledalo,
nož za njen ogrtač.
Kume, dolazim krvareći
iz Kabrinih klanaca.
-Kad bih mogao, mladiću,
lako bi se nagodili.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

Kume, hoću da umrem
pristojno u svojoj postelji
od čelika i, ako je moguće,

sa holandskim čaršavima...
Zar ne vidiš moju ranu
od grudi do grla?

-Trista crnih ruža
pokrivaju tvoj beli grudnjak.
Krv ti vri i miriše
oko pojasa.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

-Pusti me bar
na visoke verande,
pusti me da se popnem! Pusti me
na zelene verande.
Verandice mesečeve,
gde kaplje voda.

Već se penju dva kuma
na visoke verande.
Ostavljajući trag krvi.
Ostavljajući trag suza.
Drhtali su krovovi,
fenjerčići od lima.
Hiljadu staklenih defova
ranjavalo je zoru.

Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Dva kuma su se popela.
Širok vetar ostavljao je
u ustima čudan ukus
žuči, mentola i bosiljka.

-Kume, gde je, reci mi,
gde je tvoje gorko devojče?
-Koliko puta te je čekala
sveža lica, crne kose,
na toj zelenoj verandi.
Nad ogledalom bunara
Ciganka se njiha.
Zelene puti, kose zelene,

sa očima od hladnog srebra.
Mesečev stalaktit od leda
drži je nad vodom.
Noć je postala intimna
kao mali trg.

Pijani su žandari
lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.


Federiko Garsija Lorka


Priredila: Nadica Janić

GRAL (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)




Ogrlica „Gral“ (masa za modelovanje, akril, koža, 75 cm)
Autor: Nadica Janić


Ogrlica „Gral“ (druga strana medaljona, 3x4 cm)


“U svim ezoterizmima, Gral je sam vitalni princip, tajna nad tajnama. Pojavljuje se kao duboka krv u zelenoj posudi. Za zapadnjačke alhemičare to je krv zelenog lava koja je zlato, ali ne zlato običnog čoveka već mudraca. U kineskoj filozofiji i medicini to je ne manje tajnovita krv zmaja. To je i Gral, smaragdna ili kristalna zelena posuda u kojoj je krv otelovljenog boga, gde se sjedinjuju pojmovi ljubavi i žrtve kao uslovi obnove koju izražava svetleća zelena boja posude.

Nema sumnje da se srednji vek, u tom mitu, nadahnuo najezoteričkijim tekstovima Novog zaveta. Sveti Jovan u Otkrivenju ovako opisuje svoje viđenje vrhovnog Boga, koje je, kao i Jezekiljevo viđenje, epifanija svetlosti, bez oblika i lica: I onaj koji što seđaše bijaše po viđenju kao kamen jaspis i sard, i oko prijestola bješe duga po viđenju kao smaragd. Od toga viđenja smaragda verovatno potiče Gral; on obuhvata, on je posuda, žensko. Abožanska svetlost, koju sadrži kao samu suštinu božanstva, dvostruko je u jednom, istovremeno zelena kao jaspis i tamnocrvena kao karneol.

Jezik simbola koji je istovremeno živ i ezoteričan kao zeleni jezik ne može se naučiti. On se otkriva a posteriori kao stvarnost koju je svako uvek nosio u sebi, i pokazuje do kog stepena ljudsko biće može biti istovetno u svojim osetima i u svojim prirodnim izražajima. Astečki iscelitelji, da bi iscelili grudne bolesti, izgovaraju ovakvu invokaciju: Ja Sveštenik, Ja Gospodar čarolija, ja tražim zelenu bol, ja tražim riđu bol. Nekoliko vekova kasnije Van Gog će napisati: Nastojim da crvenom i zelenom bojom izrazim zastrašujuće čovekove strasti (Pismo Teu). Svetom Jovanu Krstitelju, astečkom svešteniku i Van Gogu zajedničko je samo jedno: nadahnutost.''


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

субота, 23. октобар 2010.

GREEN PASTURES (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)




Ogrlica „Green pastures“ (koža, masa za modelovanje, akril, 50 cm)
Autor: Nadica Janić


“Zeleno, kao boja koja donosi dobro, dobija prema tome mitsko značenje, značenje green pastures, zelenog raja dečijih ljubavi: zeleno kao mladost sveta pojavljuje se i kao večna mladost obećana odabranima. Zelena Erin, pre nego što je postalo ime Irske, bilo je ime ostrva srećnih u keltskom svetu.

Nemački mistici povezuju zeleno s belim, označavajući tako epifaniju i hrišćanske vrline, pravdu zelene boje koja nadopunjuje nevinost bele boje.

Sinopis, to jest zelena boja u heraldici, istog je pastoralnog porekla po Sisiju, Boje u heraldici (15. vek), navedeno u Litreu, zelena boja označava civilizovanost, ljubav, radost i obilje. Nadbiskupi nose sinopis šešir sa spletenim zelenim vrpcama... biskupi takođe nose sinopis šešir, jer su postavljeni kao pastiri nad hrišćanima, a ta boja označava dobre pašnjake kada mudri pastiri vode na pašu svoja stada i simbol je pravilne doktrine tih prelata (Anselmo, Palata časti).''


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

MINERVINE OČI (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)




Ogrlica „Minervine oči“ (koža, 50 cm)
Autor: Nadica Janić


„Kompleksnost zelenog i crvenog susrećemo i u predanjima koja se tiču božanstva ljubavi. Afrodita koja se izdigla iz pene talasa, razapeta je između zova dva muška principa – svog supruga Hefesta, htonskog ognja – i svog ljubavnika Aresa, uranskog ognja; a kad Hefest zatekne zagrljene ljubavnike, u zaštitu Afrodite staje Posejdon, bog voda.

Ni srednjovekovni slikari nisu iz nekih drugih razloga krst, sredstvo obnove ljudskog roda, obnove zajamčene Hristovom žrtvom, slikali zelenom bojom. U Vizantiji se, po Klodu d’Ižeu, zeleno simbolički prikazivalo monogramom Hrista Otkupitelja, što ga sačinjavaju dva suglasnika reči zeleno. Po tome zeleno svetlo dobija okultno značenje.

U orfičkoj tradiciji zelena je svetlost duha što je, na početku vremena, oplodio iskonske vode koje je do tada obavijala tama. Po uverenju alhemičara svetlost smaragda proniče i u najveće tajne. Zato nije teško razumeti dvojako značenje zelene zrake: pošto je kadra da u sve ponikne, ona je nosilac smrti kao i života.

Prema tome, zeleno poseduje i zlotvornu moć. Smaragd, koji je papinski kamen, istovremeno je i kamen Lucifera pre pada. Dok je zeleno kao mera bilo simbol razuma – Minervine modrozelene oči – u srednjem veku je postalo simbolom bezumlja i znamenje ludih. Ta dvojakost je ona kakvu poseduju svi htonski simboli: Sotona, na vitražu u katedrali u Šartru, prikazan je zelene kože i zelenih očiju. U naše vreme, kad fantastično zbog naučnih otkrića ponovo zadobija kosmičko značenje, sasvim se prirodno Marsovci, to jest naličje ljudskosti, zamišljaju u obliku zelenih demona ili čovečuljaka, ili opet kao bića zelene krvi, što instinktivno dobija značenje svetogrđa.

No alhemičari su u svojoj potrazi za razrešenjem suprotnosti otišli možda još i dalje nego što danas ide naša mašta. Oni svoj tajni oganj, živ i svetleći duh, opisuju kao proziran zeleni kristal, topljiv kao vosak; njime se, kažu oni, priroda služi potajno, za sve ono što radi Umetnost, jer se Umetnost mora ograničiti na to da oponaša prirodu. Taj oganj razrešava suprotnosti: za njega se kaže da je neplodan, ali da donosi kišu, vlažan, ali da uvek suši."


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

недеља, 17. октобар 2010.

JIN I JANG (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)




Ogrlica „Jin i jang“ (masa za modelovanje, akril, koža, 45 cm)
Autor: Nadica Janić


“Zeleno je boja voda, kao što je crveno boja vatre, i čovek je zato uvek instinktivno osećao odnose te dve boje analogne odnosima između svoje esencije i svoje egzistencije. Zeleno je povezano s gromom. U Kini ono odgovara trigramu Čen koji označava pokrenutost (pojavnog kao i prirode u proleće) i grmljavinu, i koji je znak početka uzlaženja janga; odgovara isto tako i elementu drvetu. Zeleno je boja nade, snage, dugovečnosti, besmrtnosti koju svuda simbolizuje zelena grančica.

Uspon života počinje od crvenog i rascvetava se u zelenom. Bambare, Dogoni i Mosi smatraju zelenu za sekundarnu boju koja proističe iz crvenog. Crveno je muška boja, zeleno ženska. U kineskoj misli to su jin i jang, prvi je muško, impulsivan, centrifugalan i crveno, drugi je žensko, refleksivan, centripetalan i zeleno; u ravnoteži između jednog i drugog sva je tajna ravnoteže između čoveka i prirode.

Nasuprot istočnjačkoj dijalektici naša društva, koja se temelje na kultu muškog principa, uvek su davala prvenstvo stvaralačkoj iskri, bilo da potiče iz čovekovih slabina, bilo iz mozga. To je španska shispa, osnova čitave jedne etike. Ona kao protivtežu izaziva Edipov kompleks, to jest kult majčinskog utočišta. Čovek, koji je u suštini sin i ljubavnik, na kraju divlje jurnjave vraća se majci kao u neku oazu; to je luka mira, osvežavajuća i obnoviteljska. Postoji tako čitava terapeutika zelenog, koja se, i kad nije toga svesna, temelji na regrussus ad uterum.


Ogrlica “Regrussus ad uterum“ (masa za modelovanje, akril, 75 cm)
Autor: Nadica Janić

 
U srednjem veku je zelena bila odežda lekara – kaže se, zato što su upotrebljavali lekovito bilje; u naše vreme je ustupila mesto tamno crvenoj boji koja, intuitivno, izražava verovanje u tajnu medicinske veštine; no zeleno je ostalo boja lekara koji spravljaju lekove. A farmaceutska reklama je uspela da oživi staro verovanje pridavši mitsko značenje panaceje rečima kao što su hlorofil ili vitamini.

Izraz vratiti se zelenilu, koji je nestao u prenapetosti što je izaziva gradski život, takođe izražava potrebu povremenog povratka prirodnoj okolini, u čemu je priroda supstitut za majku. Dnevnik nekog shizofreničara, koji navodi Diran pokazuje to nedvosmisneno: Osetio sam, piše bolesnik nadomak ozdravljenja, kako klizim u divan spokoj, sve je u sobi bilo zeleno. Činilo mi se da sam u nekakvoj lokvi, što je za mene bilo jednako kao da sam u maminom telu... Bio sam u raju, u majčinom krilu.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

HISR (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)




Ogrlica „Hisr“ (masa za modelovanje, akrli, 45 cm)
Autor: Nadica Janić


„Zaštitničko, umirujuće, osvežavajuće, ublažavajuće, zeleno se slavilo u verskim spomenicima koje su naši preci podigli u pustinji. Zeleno je za hrišćane ostalo nada, teologalna vrlina. No hrišćanstvo se razvilo u umerenim područjima gde su zelenilo i voda nešto svakodnevno.

Posve je drugačije u islamu, čija su predanja nastala kao privid nad neprijateljskim žarkim prostranstvima pustinja i stepa. Zastava islama je zelena; i ta boja za muslimana predstavlja znamenje spasenja i simbol svega najvećeg blaga materijalnog i duhovnog, na prvom mestu porodice: kaže se da je ogrtač Božjeg poslanika bio zelen i da su se pod njega sklanjali njegovi direktni potomci – Fatima, njegova kći, ‘Ali, njegov zet, i njihovo dvoje dece Hasan i Husein, koje zbog toga nazivaju četvoricom pod ogrtačem: četiri znači i četiri stuba na kojima je Muhamed podigao svoju crkvu.

A s večeri, pošto su obavili svoju poslednju molitvu, nomadi se prisećaju čudesne priče o Hidru, Hisru ili al-Hadiru, Zelenom čoveku. Hisr je zaštitnik putnika, on otelotvoruje Božje proviđenje. Predanje kaže da je sagradio svoju kuću na krajnjoj granici sveta, na mestu gde se dodiruju dva okeana, nebeski i zemaljski: on prema tome predstavlja meru ljudskog, koje je jednako udaljeno i od uzvišenog i od niskog.

Onaj ko susretne Hisra ne sme mu postavljati pitanja, mora se pokoriti njegovim savetima, ma kako se neobičnim činili. Jer Hisr, kao i svaki pravi upućenik, ukazuje na put istine koji se ponekad čini sasvim besmislen. Hisr je, u tom pogledu, blizak rođak Andersenovom Saputniku, i kao i on iščezava pošto je učinio uslugu.

Poreklo mu se ne zna pouzdano. Po nekima on je Adamov sin, prvi od proroka, i kažu da je iz potopa spasio leš svoga oca. Po drugima je rođen u nekoj pećini – to jest iz vagine same zemlje – i preživeo je i izrastao zahvaljujući mleku neke životinje, pre no što je stupio u službu nekog kralja – koji očigledno mora da je sam Bog ili Duh. Ponekad ga poistovećuju sa svetim Đorđem, a još češće sa Ilijom – što potvrđuje bliskost zelenog i crvenog, vatre i vode.

Kaže se da je jednoga dana otkrio izvor dok je hodao pustinjom držeći u ruci ribu. Ribu spusti u vodu, i ona odmah ožive: Hisr tada shvati da je našao izvor života; okupa se u njemu i tako postade besmrtan, a ogrtač mu dobi zelenu boju. Često ga dovode u vezu s prvobitnim okeanom; tada se za njega kaže da živi na nevidljivom ostrvu, sred mora. Zbog toga je postao zaštitnik pomoraca koga sirijski mornari prizivaju kad ih zatekne oluja.

U Indiji, gde ga poštuju pod imenom Kavadža Kidr, prikazuju ga kako sedi na ribi i poistovećuju ga s bogovima reka. Ali on vlada i vegetacijom kao i vodama. Neki arapski hroničari kažu da seda na belo krzno i da ono postaje zeleno; to je krzno, dodaje jedan komentator, zemlja. Sufiji kažu da Hisr štiti ljude od utapanja i od požara, od kraljeva i od demona, od zmija i škorpiona. On je prema tome, po svemu, posrednik, onaj koji pomiruje krajnosti, koji razrešava temeljne antagonizme kako bi osigurao čovekov napredak.

U islamu je zeleno još i sad boja spoznaje i Prorokova boja. Sveci su u svom rajskom boravištu odeveni u zeleno.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

среда, 13. октобар 2010.

PERSEFONA (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)




Ogrlica „Persefona“ (masa za modelovanje, akril, 45 cm)
Autor: Nadica Janić


„Zbog izvanrednih osobina zelene boje moglo bi se pomisliti da ta boja krije neku tajnu, da simbolizuje neko duboko, okultno poznavanje stvari i sudbine. Reč sinopis, kaže se u Litreu, potiče od kasnolatinskog sino pis, što je istovremeno značilo crveno i zeleno. Verovatno su zbog toga anonimni kodifikatori jezika "oružja što govori" odabrali tu reč. Tajna moć zelenog proističe odatle što sadrži crveno, jednako kao što – da se poslužimo jezikom hermetisa i alhemičara – plodnost svake mene proističe od toga što vulkanski princip – vrući i muški princip – u njoj pokreće vlažni, hladni ženski princip.

U svim mitologijama zelena božanstva obnove spavaju zimskim snom u podzemlju gde ih htonsko crveno ponovo oživljuje. Zbog toga su ona spolja zelena, a iznutra crvena, a njihovo se carstvo proteže na oba sveta. Oziris zeleni bio je raskomadan i bačen u Nil. On uskrsava uz pomoć magije Izide crvene. On je jedan od Velikih upućenih, jer poznaje misteriju smrti i ponovnog rođenja. Zbog toga on istovremeno vlada na zemlji u prolećnoj obnovi i pod zemljom na sudištu duša.

Persefona se pojavljuje na zemlji u proleće, s prvim travama na poljima. S jeseni se vraća u podzemlje za koje je uvek vezana otkad je pojela zrno šipka. To zrno šipka je njeno srce, delić unutrašnje vatre zemlje što uslovljava svaku obnovu: to je unutrašnje crveno zelene Persefone.

Astečki mit o boginji Hošikecal, koja je kao i Persefona zimi zarobljena u podzemlju, neobična je analogija grčkog mita; ona iščezava u Zapadnom vrtu, to jest u zemlji mrtvih, da bi se ponovo pojavila u proleće, kad upravlja rađanjem cveća. U rukopisima se prepoznaje po dvostrukoj perjanici od zelenog perja, omokecaliju, koja joj služi kao ukras glave.

Zeleno i crveno, u mišljenju Asteka, jesu i šalšihuitl, zeleno drago kamenje koje ukrašava suknju boginje voda, i šalšihuatl, to jest dragocena voda, naziv za krv koja izbija iz srca žrtava koje su sveštenici sunca svakog jutra žrtvovali suncu da bi ga ojačali u njegovoj borbi protiv noćnih tmina i da bi osigurali njegovo ponovno rađanje.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

понедељак, 4. октобар 2010.

DRIJADE (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)




Ogrlica „Drijade“ (koža, drvo, 65 cm)
Autor: Nadica Janić


„Nimfe Drijade vode poreklo od grčke reči drus, koja znači hrast. Borave u hrastovim šumama, posebno svetim u grčkoj religiji, i štite svoje boravište od bogohulnih vandala koji dolaze da ih seku. Snažne i krepke kao drveće koje čuvaju, one su čak dobile stas i, mimetički, oblik stabla i njegovog korenja. Drijade imaju mogućnost da napuste šume i da se udaju. Euridika, najčuvenija među njima, udala se za Orfeja.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

Feliks Giran, Žoel Šmit:
MITOVI I MITOLOGIJA
Istorija i rečnik
"Plato", Beograd, 2006.

NAJADE (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)




Ogrlica „Najade“ (koža, drvo, akril, 65 cm)
Autor: Nadica Janić


„Najade su nimfe tekućih voda, izvora, potoka, reka. Njihovo poreklo se razlikuje zavisno od predanja. Homer im je dao Zevsa za oca, drugi mitolozi Okeana. Ponekad se tvrdi da su ih rodile reke u kojima žive. Te mlade devojke nežnog lica, blistavog tela, stalni su objekt želja i bogova i smrtnika. Najade, ipak, znaju da se brane od poduhvata svojih udvarača, preziru ih i mogu da ih izlude. Ponekad one paralizuju kupače koji su se nedolično kupali u njihovim zabranjenim i svetim vodama, ali plemenite su prema onima koji od njuh traže izlečenje od bolesti i koji se kupaju u izvorima ili rekama koje imaju lekovita svojstva.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

Feliks Giran, Žoel Šmit:
MITOVI I MITOLOGIJA
Istorija i rečnik
"Plato", Beograd, 2006.

NEREJIDE (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)




Ogrlica „Nerejide“ (koža, drvo, akril, 65 cm)
Autor: Nadica Janić


„Nimfe su u grčkoj mitologiji sva ženska božanstva prirode koja naseljavaju mora, vode, gajeve, drveće, žume, planine, plodne doline, izvore, lugove, stene i pećine. Nimfe su mlade žene retke lepote, predstavljene nage ili poluobučene; kćeri su Zevsa i Neba. Kiša koju bog daje šiklja iz izvora i rađa nimfe. Pripisivana im je moć oplođavanja i hranjenja. Tu moć one ostvaruju tako što se mešaju sa vlažnošču vazduha, vode i šuma.

Ali njihov blagotvorni čin ne odnosi se samo na prirodu. Ljudska bića, sa svoje strane, koriste se njihovom nežnom brigom. One štite verenike koji uranjaju u talas izvora i vrela da bi se očistili, što je neophodno za blagoslovenu plodnost. Ovom karakteru preporođavanja, koji su Grci posebno cenili, dodaju se i druga svojstva. Nimfe vole da proriču, sposobne su da ljude koji okuse svetu vodu s njihovih izvora nadahnu na plemenite misli i na želju da izvrše velike podvige. Idu dotle da leče ljude od bolesti pomoću dejstva nekih voda.

U grčkoj mitologiji nimfe su klasirane i precizno popisane: Nerejide naseljavaju mora, Najade reke i, uopšte, žive vode, Drijade šume i hrastove, Alsende lugove. Oreade nastanjuju planine, a Hamadrijade gajeve. Napeje zauzimaju doline, a Melijade žive samo na jasenovima.

Bezbrojne legende u koje se nimfe upliću pokazuju nam ih ne samo zaljubljene u bogove nego i u proste smrtnike. Iz njihovog sjedinjavanja sa smrtnicima rađaju se junaci, polubogovi, preci prvih ljudskih naraštaja. Bezbrižne, mada smrtne, žive hiljadama godina jureći i pevajući na talasima. One su antičke vile.

Nerejide su nimfe Mediterana. Boravile su na dnu mora, u svetloj palati. Zabavljale su svoga oca pesmama i igrama. Ali, budući da svaka od njih personifikuje po jedan oblik, poseban vid površine vode, često su se na njoj pojavljivale i, kao veličanstvena stvorenja, polužene – poluribe, mešale se sa talasima i algama, jašući na Tritonu ili na morskim konjicima. Posvećeno im je malo legendi. Međutim, neke od Nerejida su bile slavne: Amfitrita, supruga Posejdonova, Oritija, Galateja, Tetida, supruga Pelijeva i Ahilova majka."


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

Feliks Giran, Žoel Šmit:
MITOVI I MITOLOGIJA
Istorija i rečnik
"Plato", Beograd, 2006.

недеља, 3. октобар 2010.

NIMFE (SIMBOLIKA ZELENE BOJE)



Ogrlica „Nimfe“ - tri ogrlice: „Nerejide“ „Najade“ i „Drijade“
(koža, drvo, akril; 3 x 65 cm)
Autor: Nadica Janić


„Jednako udaljeno od nebeskog plavog i od podzemnog crvenog, koje su oboje apsolutni i nedostupni, zeleno, srednja veličina, posrednik između toplog i hladnog, visokog i niskog, umirujuća je, osvežavajuća, ljudska boja.

Svakog proleća, nakon što je zima uverila čoveka u njegovu usamljenost i nestalnost, ogoljujući i zamrzavajući zemlju na kojoj stoji, zemlja se iznova odeva u zeleno ruho koje vraća nadu istovremeno kad zemlja ponovo postaje hraniteljica. Zeleno je, kao i čovek, toplo. A dolazak proleća ispoljava se odmrzavanjem leda i dolaskom plodonosnih kiša.

Zeleno je boja biljnog carstva koje se ponovo potvrđuje, boja njegovih obnoviteljskih i očišćavajućih voda kojima krštenje duguje sve svoje simboličko značenje. Zeleno je buđenje iskonskih voda, zeleno je buđenje života.

Višnu, nositelj sveta, prikazuje se u obličju kornjače zelenog lica, a po Fulkaneliju, indijska boginja materije mudraca, koja se rađa iz Mora mleka, ima zeleno telo, baš kao Fidijina Venera. Da je Neptunov lik, piše Vinkerman, dospeo do nas na slici, imao bi odeću zelene boje mora ili svetlozelenog porculana, kako su se običavale slikati Nerejide; napokon, sve što je bilo u vezi s morskim bogovima, čak i životinje koje su im se prinosile na žrtvu, imalo je na sebi pločice zelene boje mora. Po tom načelu pesnici pripisuju rekama kosu te boje. Obično su i nimfe, čije ime potiče od vode, Nimfi, Limfa, tako odevane na antičkim slikama.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

субота, 2. октобар 2010.

PLAVA PESMA




Ogrlica „Plava pesma“ (masa za modelovanje, akril, 45 cm)
Autor: Nadica Janić

 

PLAVA PESMA


Kako je drag tvoj lik,
nežan i plav buket.
Upijaš moju moć
i ja sam tako slab.

Vežeš mi oči i telo mi lomiš.
Ljubav je zločin jer ne znam ni ko si.

Muči me ko si ti.
Šeboj il' žuti leptir?
Zaželim krila let
al' tonem jako slab.

Očajan ćutim i gledam u prazno.
Ljubav je zločin jer ne znam ni ko si.

Veče. Uzdah. Šapat. Zov.
Gubim se u bolu svom.

Kako je drag tvoj lik,
nežan i plav buket.
Zaželim krila let
al' tonem jako slab.


Tekst iz albuma Grupe „Smak“ (1996.)

Priredila: Nadica Janić

SIMBOLIKA PLAVE BOJE KOD SLOVENA




Ogrlica „Sinje more“ (masa za modelovanje, akril, 45 cm)
Autor: Nadica Janić


“Plava boja je u slovenskim jezicima imala oznaku *sinĭ i tom oznakom su obeležavane nijanse boja od svetlo plave do crne. Objašnjavajući odakle dolazi mogućnost da se izrazom „plav“ iskazuje i plavo i žuto, Milka Ivić je utvrdila da su za to postojali prevashodno mitološki razlozi. Zbog jake markiranosti negativnim konotacijama koje su se vezale za oznaku *sinĭ, pre svega što je ona bila epitet htonskog i demonskog sveta pojavljuje se potreba da se drugim oznakama izraze oni sadržaji koji nemaju takav emotivni naboj. Takvu ulogu je preuzeo izraz modar, ali je i on dobio specifičnu konotaciju označavajući boju uboja, promrzlina, bolesničkog i mrtvačkog sivoplavičastog bledila, pa je iz leskičkog sistema uzeta nova oznaka – plav.

Plava boja se javlja često u bajaličkim tekstovima. U srpskim i hrvatskim basmama plavo je označeno izrazima: modro, moravo, morasto, plavetno i sinje. Kod Belorusa radi se o sintagmi sinje more, koje označava mesto isterivanja nečiste sile, ili prostor gde su smešteni htonski obeleženi junaci. Takav jedan prostor iskazan je i u ukrajinskoj basmi gde se ponavlja epitet „plav“ (siv). Na ruskom severu, pored ostalog, đavo (bes) je označen i izrazima: синий, синеобразный, синец.

Pod turskim uticajem u Makedoniji, a delom i u Bugarskoj, plava boja (modra) ima, u nekim elementima, funkciju sličnu crvenoj boji. Pošto se plavo najčešće vezuje za more, a u moru obitava nečista sila, plavo simbolizuje svet nečiste sile. Smisao uvođenja ovakve simbolike u bajanjima sastoji se u neutralisanju opozicije ljudski svet – nečista sila, da bi se time otklonio neprijateljski odnos nečiste sile prema čoveku. U Đevđelijskoj kazi (Makedonija) bolest pod turskim nazivom салг’н lečili su neopranim plavim komadom platna, namazanim ovčjim lojem i posutim istucanim kimom, tako što ga meću obolelom detetu na grudi. U Kratovu, na modrom platnu, koje je još nemereno i plaćeno novcem koji nije ni brojan, ušije se na jednom kraju seme od kupine, pa se time opasuje trudna žena sve do porođaja. U istom mestu porodilja može da nosi i modro platno u kome je parče gvožđa, ili je na modrom platnu kupusov listić koji je ostao prilepljen na kaci za vreme pranja. Otok na koži lečio se privijanjem plave hartije koja je izbušena iglom za pletenje i namazana belancetom jajeta, a od žutice bolesnik je išao svakog jutra u toku četrdeset dana da mokri na modroj ploči koja je okrenuta istoku. Od uroka, maloj deci, kao i mladuncima stoke, vezivane su plave đinđuve. Kada čovek oboli od lišaja, zvali su neko lice koje ima modre oči da iglom okruži obolelo mesto na koži, da ga prekrsti i izbocka. Posle se to mesto prskalo solju koju je pekar držao u ustima.

Kod Srba postoji verovanje da je plava žilica na čelu loš znak. U jednoj pripovetci nevesta sa takvim obeležjem pokušala je da otruje brata i svoga muža.

Odrednice „neoprano platno“, „nemereno platno“, „platno plaćeno nebrojenim novcem“ potenciraju obeležje prirode, koja, za razliku od kulture, nije konačna i uređena, jer se time ostvaruje neutralisanje opozicije svog i tuđeg prostora.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura: SLOVENSKA MITOLOGIJA

Izvor: http://forum.krstarica.com/

Tema: „Malo je reći da živimo u svetu simbola“

INDRIN PLAŠT (SIMBOLIKA PLAVE BOJE)




Ogrlica „Indrin plašt“ (masa za modelovanje, akril, 45 cm)
Autor: Nadica Janić


Plavo – boja velikog bezdana, voda. Kao boja nebeskog plavetnila pripada Velikoj majci, nebeskoj carici. Označava istinu, intelekt, otkrovenje, mudrost, lojalnost, vernost, postojanost, čednost, plemenitost, mir, kontemplaciju... Takođe je i praznina, praiskonska jednostavnost i bezgranični prostor.

U budizmu – prohladnost nebesa i voda (darma-atu).

U grčko-rimskoj tradiciji – atribut božanstava nebesa, Zevsa i Here/Jupitera i Janone.

U hebrejskoj tradiciji (kabalizam) – milosrđe.

U hinduističkojIndrin plašt. (Indra – najveći indijski bog iz vedske epohe. Drži moć koju simbolizuje grom i njome uništava svoje neprijatelje, demone.)

U hrišćanstvu – nebo, nebeska istina, večnost, vera, vernost; boja Device Marije, kao nebeske carice.

Kod Indijanaca – nebo, mir.

U keltskoj tradiciji – bard, pesnik.

U Kini – nebesa, oblaci, azurni zmaj od istoka, proleće, drvo.

Kod Maja – poraz neprijatelja.


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

Mario Lampić – Mali rečnik tradicionalnih simbola
„Libretto“, Beograd, 2000.

петак, 1. октобар 2010.

VLADAR TIRKIZA (SIMBOLIKA PLAVE BOJE)




Ogrlica „Vladar tirkiza“ (masa za modelovanje, akril, 45 cm)
Autor: Nadica Janić


“Plava i bela, marijanske boje, izražavaju izdvajanje iz ovozemaljskih vrednosti i uzlet oslobođene duše prema Bogu, to jest prema zlatu koje dolazi u susret devičanskoj belini, za vreme njenog uznesenja u nebesko plavetnilo. Verovanjem u drugi svet pozitivno se vrednuje sprega pogrebnih značenja plave i bele boje. Deca koja se zavetuju u plavome ili u belini još su nesazrela, još su polno neodređena, nisu još potpuno materijalizovana. Nisu sasvim od ovoga sveta, i zato će lakše odgovoriti plavom pozivu Device.

U zodijakalnom točku znak Device odgovara godišnjem dobu žetvi, kad je prolećna evolucija završena i prepušta mesto jesenjoj involuciji. Znak Device je i centripetalan, kao što je i plava boja koja će sa zemlje skinuti njen zeleni ogrtač, ogoliti je i sasušiti. To je vreme praznika Uspenja Presvete Bogorodice koje se zbiva pod vedrim nebom, kad sunčevo zlato kao nemilosrdni oganj proždire zemljine zrele plodove.

U predstavi Asteka nebesko plavetnilo je tirkizno plava boja, boja Sunca, koje su oni nazvali Vladar tirkiza; bio je znak požara, suše, gladi i smrti. Kad bi neki astečki vladar umro, uoči spaljivanja stavio bi se na mesto njegova srca jedan tirkizni kamen, kao što se i u Egiptu pre mumificiranja stavlja smaragdni kamen na mestu srca preminulom faraonu.“


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA