понедељак, 24. мај 2010.

TRISKELION – SIMBOL PROLAZNOSTI VREMENA I STVARI




Ogrlica "Triskelion" (masa za modelovanje, koža; dužina 60 cm)
Autor: Nadica Janić


OBUZETOST PROŠLOŠĆU

Znam da sam izgubio toliko stvari da ih ne bih mogao izbrojati i da su ti gubici, sada, ono što je moje. Znam da sam izgubio žuto i crno i mislim u tim nemogućim bojama kako ne misle oni koji vide. Moj otac je umro, a uvek je pored mene. Kada hoću da recitujem Svinbergove stihove, ja to činim, kažu mi, njegovim glasom. Samo je onaj koji je umro naš, naše je samo ono što smo izgubili. Ilion traje u heksametru koji ga oplakuje. Izrael je postojao kada je bio drevna čežnja. Svaka pesma, vremenom, postaje elegija. Naše su žene koje su nas napustile, kada nas ne muče iščekivanje koje donosi strepnju, niti nemir i muke nadanja. Nema drugih rajeva osim izgubljenih.

Horhe Luis Borhes: Izabrane pesme i kratke proze
„Paideia“, Beograd, 2005.


TRISKELION 


Triskelion (gr. τρισκέλιον - tri noge) – tronožni ili trokraki simbol koji se sastoji od tri spirale koje se međusobno zatvaraju, tri savijene ljudske noge ili bilo koji drugi simbol sa tri simetrična nastavka. Uglavnom ima zajedničku simboliku sa svastikom – označava solarno kretanje, ali i lunarne faze, obnovu života, kontinuiranost i permanentnost prirode i života, prolaznost vremena i stvari.

Tri kraka pretstavljaju materijalnu egzistenciju: zemlja, voda, vazduh i vremensku dimenziju: prošlost, sadašnjost i budućnost. Takođe je prisutna i numerička simbolika 3x3 = 9, kao devet meseci potrebnih za rođenje ljudskog života.

Jedan je od najstarijih neolitskih simbola prisutnih u keltskoj, nordijskoj i slovenskoj mitologiji. Kasnije hrišćanstvo preuzima triskelion (kao i većinu ostalih paganskih simbola) i koristi ga u svrhu predstavljanja presvetog Trojstva: Oca, Sina i Svetog duha.

Negovo značenje se može protumačiti i kao: individualni rast, ljudski razvitak – progres, spiritualno proširenje, napredak.


Priredila: Nadica Janić

субота, 22. мај 2010.

SIMBOLIKA SVASTIKE





Svastika (sskr. swastica - srećan) - kukasti krst, po prvobitnom značenju je simbol Sunca. U Hitlerovoj Nemačkoj je bio simbol nacionalsocijalističkog pokreta. Pre nego što je 1935. godine usvojena kao nacistički amblem, svastika je predstavljala sveti religiozni simbol ili talisman za sreću u prehrišćanskoj Evropi, kao i u mnogim religijama Orijenta, Egipta i kod Indijanaca. Jedan je od najsloženijih simbola, preistorijski, univerzalan. U svim tradicijama je simbol dobre kobi, dobrih predznaka, dobre želje.

U budističkoj tradiciji označava pečat Budinog srca i simbol je doktrine njegovog učenja; u hinduističkoj označava „dobro je“ - simbol je života, kretanja, zadovoljstva i dobre sreće; u indijskoj je simbol sreće, plodnosti i kiše; u kineskoj je simbol savršenstva, dugovečnosti, blagoslova.

Kao drevni simbol Arijevaca, smatran je prikazom njihovog vrhovnog boga Sunca i boga neba, Djausa. Najstarija upotreba znaka otkrivena je Indiji u Indus-dolini. Indo-arijevci, prastari narod, koristili su ga kao pečat 10000 godina pre Hrista (Neolit) i značio im je kao simbol uprave, vladara ili samog arijevskog naroda.

Kod slovenskih naroda kukasti krst je bio simbol sreće, i kao simbol nađen je u ranom Vinčanskom pismu iz 6000. godine pre nove ere. Rusi imaju specifičan naziv za svastiku: kolovrat (kolo - Sunce; vrat - kretanje) i za razliku od klasične svastike ima osam krakova, mada se nalazi i sa četiri.

Poznato je oko 1200 oblika svastike, a najstariji potiče iz 12000. godine pre nove ere. Ima i izvedenih oblika svastike, kakav je, na primer, oblik sa krakovima u obliku krive u Baskiji, koji podseća na dvostruku spiralu. Takav je oblik i ključaste svastike čiji svaki krak predstavlja ključ: to je vrlo obuhvatan izraz simbolizma ključeva, gde vertikalna osa odgovara svešteničkoj funkciji i solsticijima, vodoravna osa kraljevskoj funkciji i ekvinocijima.

Svastika je jedan od najraširenijih i najstarijih simbola. Susrećemo ga od dalekoistočne Azije do Srednje Amerike, u Mongoliji, Indiji i severnoj Evropi. Bio je poznat Keltima, Etrurcima, staroj Grčkoj, i od njega je izveden ornament koji se naziva grčkim. Neki su tvrdili da potiče od stanovnika Atlantide, što je trebalo da potvrdi njegovu veliku starost, a u vezi s iskonskim tradicionalnim značenjima.

Svastika je jedan od najvišeznačnijih simbola koji su brojne civilizacije prihvatile kao glavno znamenje. Svastika simbolizuje vertikalnu osovinu točka sa četiri kraka, čije je kružno kretanje prikazano zavrnućem svakog pojedinog kraka, kao da trake vijore na vetru ili kao da su stope u pokretu... Romanski likovi Hrista često su prikazani oko neke spirale ili svastike: ti likovi daju ritam stavu, raspoređuju pokrete, nabore odeće. Time se ponovo uvodi stari simbol stvaralačkog vrtloga oko koga se postepeno raspoređuje hijerarhija stvorenja koja emaniraju iz njega.

Bez obzira na to kakvo značenje imala, svastika očigledno ukazuje na kružno kretanje oko središta, oko nepomične ose koja je stožer pojavnog sveta. Ona je simbol nastajanja univerzalnih ciklusa, tokova energije: ne ovosvetovne, nego delovanja načela na pojavnost. U tom smislu dugo se mogla smatrati Hristovim znamenjem od katakombi na srednjovekovnom zapadu do nestorijanizma u stepama; a u tom smislu je i znamen Bude, jer prikazuje Točak zakona (Dharmačakra) koji se okreće oko svog nepomičnog središta. U njegovom središtu je ponekad prikazan Agni. U masonskom simbolizmu središte svastike predstavlja polarnu zvezdu, a četiri gamme koje je čine predstavljaju četiri glavna položaja Velikog Medveda oko nje.

Izgleda da dva smera okretanja svastike nemaju značenja koje im se pokušavalo pripisati. No ta dva smera ukazuju na dva navoja dvostruke spirale, dvojaki tok jin i jang kosmičke energije, okretanje sveta viđeno s jednog i drugog pola.

U hinduskoj ikonografiji svastika ponekad zamenjuje točak. Ona je i znamen Ganeše, božanstva spoznaje, a ponekad pojavni oblik vrhovnog načela. Ravni delovi krsta svastike odgovaraju uopštenom simbolizmu, ali zakrivljeni delovi ukazuju na to da spoljne stvari sveta ne vode direktno u središte, u bindu. Put načela je zakrivljen (vakra).

U Kini je svastika znak za broj deset hiljada, što je sveukupnost bića i pojavnog. Ona je i prvobitni oblik znaka fang: pokazuje četiri smera četvrtastog prostora, zemlje, vodoravno širenje iz središta.


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

1. Aleksandar Milinković – Mali leksikon okultizma
„Plato“, Beograd, 2000.

2. Mario Lampić – Mali rečnik tradicionalnih simbola
„Libretto“, Beograd, 2000.

3. J. Chevalier, A. Gheerbrant – Riječnik simbola
„Romanov“, Banja Luka, 2003.

Veza: Forum POUKE

петак, 21. мај 2010.

SIMBOLIKA KRSTA




Rajnlendski krst iz VII veka
Prikazuje raspeće postavljeno iznad krsta putače - krsta sv. Andreje, koji predstavlja patnju i mučeništvo.


Krst je jedan od najstarijih univerzalnih simbola. Predstavlja središte sveta - tačku opštenja neba i zemlje, vaseljensku osu (zajednička simbolika sa drvetom, planinom, stubom, lestvicama...). Simbol je univerzalnog, arhetipskog čoveka, sposobnog za bezgranično i harmonično širenje, kako u horizontalnoj, tako i u vertikalnoj ravni. Vertikalna linija krsta je nebeska, duhovna, intelektualna, pozitivna, aktivna i muška, a horizontalna je zemaljska, racionalna, pasivna, negativna i ženska, a ceo krst stvara praiskonskog androgina (dvopolno telo). Simbol je dualizma u prirodi i jedinstva suprotnosti. Predstavlja integraciju čovekove duše u horizontalnom i vertikalnom vidu, neophodnu za ispunjen život. Predstavlja najviši identitet.

Pošto se može bezgranično proširiti u svakom pravcu, simbol je večnog života. Obrazuju ga i četiri rajske reke koje teku iz korena drveta života. Krst gradi kardinalne ose i predstavlja kvaternar u dinamičnim vidovima. Kvinkungs je jer sjedinjava četiri elementa sveta u petoj tački - središtu.

Crux ansata (ANKH)
- krst sa krugom ili omčom na vrhu - je egipatski simbol života. Predstavlja kosmos, sve živo, ljude i bogove; put je za saznanje tajni, misterija i skrivene mudrosti. Oličava i moć, autoritet, zavet. Kombinacija je muškog i ženskog simbola, Ozirisa i Izide, te sjedinjuje dva tvoračka principa, nebo i zemlju. Označava i besmrtnost. U ruci ga nosi Maat, boginja istine i svetskog poretka.

Krst u krugu - simbol solarne pokretljivosti. Predstavlja točak promene, ili točak sreće.

Krst u kvadratu - kineski simbol zemlje; predstavlja stabilnost.

Krst sa točkom u središtu - hinduska čakra; simbol je moći, veličanstva.

Lopatasti krst - predstavlja raširena ptičja krila; amblem je vitezova Jovanovaca.

Krst putača - predstavlja savršenstvo; znači i broj deset. To je krst sv. Andreje.

Malteški krst - predstavlja četiri velika asirska boga - Ra, Anu, Vel, Ea. Amblem je malteških vitezova.

Ružin krst - simbol srca, središta i harmonije.

Tau krst - predstavlja drvo života. Simbol je regeneracije, skrivene mudrosti, božanske moći i budućeg života. Predstavlja čekić bogova gromovnika.

Dvogubi krst - predstavlja solarni simbol Zevsa, kao boga neba.

Krst s rukom - drevni talisman protiv urokljivih očiju.

Krst sa mesečevim srpom - simbol sjedinjenja muškog i ženskog, neba i zemlje. Obično se tako obeležava pričesni hleb.

U alhemijskoj tradiciji krst je simbol prirodnog poretka elemenata - quinta essentia, kao središna tačka.

U afričkoj tradiciji (Bušmani i Hotentoti) - predstavlja boga i simboliše zaštitu pri porođaju.

U budističkoj tradiciji - predstavlja osu točka zakona i kola postojanja.

U egipatskoj - simbol života, besmrtnosti.

U gnostičkoj - ravnoteža savršenstva.

U grčkoj tradiciji nalazi se na čelu Artemide Efeske.

U hebrejskoj tradiciji (kabalizam) krst sa šest zrakova označava šest dana stvaranja, šest faza vremena i trajanja sveta.

U hinduističkoj - krst je radžas - širenje bića, pri čemu je vertikala satva (viša, nebeska strana bića), a horizontala je tamas (niža, zemaljska strana bića).

U hrišćanskoj - predstavlja spasenje putem Hristove žrtve. Simbol iskupljenja, pomirenja, patnje i vere. Po srednjovekovnoj simbolici, za Hristov krst je bila upotrebljena građa od drveta spoznaje, uzročnika pada u greh, koje je tako postalo oruđe iskupljenja. Dva kraka krsta predstavljaju milosrdnost i sud i u hrišćanskoj ikonografiji često nose sunce na jednoj i mesec na drugoj strani, kao simbola dve prirode Hristove, koje takođe simbolizuje i vertikalna, nebeska, te horizontalna, zemaljska osa krsta.

U indijanskoj tradiciji - predstavlja ljudsko obličje. Simbol je i kiše, zvezde, vatre od drveta, devojaštva, četiri glavna pravca i četiri vetra. Središte krsta su zemlja i čovek, koje pokreću sukobljene sile bogova i vetrova. Krst indijanske lože upisan u krugu, predstavlja sveti prostor, vaseljensko središte.

U islamskoj - krst je savršena veza svih stanja bića. On je horizontalno i vertikalno širenje i najviši identitet.

U keltskoj - ima faličko značenje i simbolizuje život i rodnost.

U kineskoj - krst u kvadratu je simbol zemlje, nasuprot krugu kao nebesima.

U majanskoj - krst u obliku slova tau predstavlja drvo života i drvo hraniva.

U maorskoj - znak je boginje meseca i simbol opšteg dobra.

U meksičkoj - predstavlja drvo života. Takođe simbolizuje i četiri vetra, pa otuda znači i plodnost.

U rimskoj - predstavlja uništenje za zlotvora.

U sumersko-semitskoj tradiciji - u Vavilonu, krst sa mesečevim srpom je povezan sa božanstvima meseca, a u Asiriji, krst prikazuje četiri pravca sijanja sunca. U Fenikiji je simbol života i zdravlja.


Priredila: Nadica Janić

Literatura:

Mario Lampić: Mali rečnik tradicionalnih simbola
Libretto, Beograd 2000.

среда, 19. мај 2010.

ANKH - SIMBOL BESMRTNOSTI






Ogrlica "Ankh" (masa za modelovanje, akril, koža; dužina 60 cm)
Autor: Nadica Janić


Poreklo krsta


U gotovo svim delovima starog sveta pronađeni su različiti predmeti koji su nastali davno pre hrišćanske ere, a obeleženi su krstovima različitog oblika. Bezbrojni primerci potiču iz Indije, Sirije, Persije i Egipta. Upotreba krsta kao religijskog simbola u prethrišćansko doba i kod nehrišćanskih naroda je sveprisutna i bila je povezana sa poštovanjem prirodnih sila.

Oblik krsta kao dve prekrštene grede potiče iz stare Kaldeje, gde se koristio kao simbol boga Tamuza (jer nalikuje mističnom slovu Tau, prvom slovu njegovog imena). Osim u toj zemlji upotrebljavao se i u susednim zemljama, uključujući i Egipat.

Neobična je, ali i neosporna činjenica da se krst koristio kao sveti simbol davno pre Hristovog rođenja, a i nakon njegovog rođenja u zemljama na koje nije uticalo crkveno učenje. Grčkog Bakha, tirskog Tamuza, kaldejskog Bela, norveškog Odina - sve su njih njihovi poklonici obožavali uz pomoć nekog simbola u obliku krsta.

Krst u obliku „crux ansate“ (ankha) nosili su u ruci egipatski sveštenici i kraljevi (koji su bili vrhovni sveštenički poglavari) u znak vlasti koju su imali kao sveštenici boga Sunca, a nazivali su ga „znak života“.

Različiti oblici krstova nalaze se na egipatskim spomenicima i u grobovima, a mnogi stručnjaci ih smatraju simbolima falusa (muškog uda) ili polnog odnosa. U egipatskim grobovima crux ansata (krst s krugom ili omčom na vrhu) je pronalažen uz falus.

Ankh se upotrebljavao i kao simboli vavilonskog boga Sunca i najpre je pronađen na novčiću Julija Cezara (100-44. pr. n. e.), a zatim na novčiću koji je izdao Cezarov naslednik August 20. godine pr. n. e. Na Konstantinovim novčićima nije ankh već krst sa četiri jednaka kraka postavljena uspravno i vodoravno. Taj krst se obožavao kao „Sunčev točak“. Konstantin je bio poklonik boga Sunca i pristupio je hrišćanskoj Crkvi tek oko četvrt veka nakon što je prema legendi video takav krst na nebu.


Priredila: Nadica Janić

Izvor: www.wikipedia.org

субота, 15. мај 2010.

NAKIT IZ PERIODA SRPSKE SREDNJOVEKOVNE DRŽAVE


NARODNI MUZEJ U BEOGRADU

Nakit iz zbirke srednjeg veka - perioda srpske srednjovekovne države. Poreklo: deo ostave nakita nađene u Markovoj Varoši, Prilep, Makedonija.



Ukras za glavu, prva polovina XIV veka, 21 x 2 cm.
Tehnika: iskucavanje, filigran, poludrago kamenje.

Veoma dragocen ukras koji se nosio preko čela, u pisanim izvorima naziva se girlanda ili venac. Venac iz Narodnog muzeja jedan je u relativno maloj grupi sačuvanih ukrasa za glavu ove vrste na teritoriji istočne i južne Evrope. Čini deo ukupnog ženskog nakita svih staleža, a ovako skupocen, morao je biti deo opreme vladarke i vlastelinke. Kao ukras za glavu čini celinu sa naušnicama čiji su nalazi neuporedivo češći. Brojni portreti prikazuju venac u funkciji pričvršćivanja marame. Mogu biti metalni sa ili bez dragog i poludragog kamena ili vezeni zlatom, srebrom i biserom na finoj tkanini.


Minđuše, prva polovina XIV veka, 7 x 7 cm.
Tehnika: livenje, prolamanje, iskucavanje, filigran, fasovanje.

Ove izuzetno raskošne naušnice pričvršćivane su niskom bisera ili trakama od skupocene tkanine za venac ili krunu, te su bile potpuno odvojene od uha. Nekim primercima sačuvana je i originalna traka od filigranske žice kojom su naušnice spajane a koja se nosila iznad temena kako bi se ublažilo opterećenje nošenja ovako teških komada nakita. Ove naušnice pripadaju "dragiževskom" tipu, rasprostranjenom u znatnom obimu na teritoriji Rusije, Bugarske, Rumunije, Srbije, Makedonije i Grčke.



Narukvice, prva polovina XIV veka, 6 x 7 x 6 cm.
Tehnika: srebro, pozlata, livenje, kovanje, filigran, granulacija.

Masivne i ukrašene filigranskim ornamentom, narukvice na šarnir predstavljaju deo vizantijske tradicije koju je, zajedno sa dijedemom i obocima, rano preuzela ruska kao i istočna i južna evropska vlastelinska a u skromnijem vidu i uopšteno ženska oprema. Tehnička i umetnička izrada narukvica iz Markove Varoši odlikuje se preciznim radom zasnovanom na dobro balasiranom crtežu otvorenih spojenih polukrugova čiji ritam pruža mogućnost različitih optičkih kombinacija. Dinamičan utisak podvučen je trougaonim grupama granula postavljenih u nizove kružnih odsečaka.


Narukvica, prva polovina XIV veka, 9 x 7 cm.
Tehnika: srebro, livenje, kovanje, uvijanje, granulacija, filigran.


Masivna, elipsoidna narukvica čiji je srednji deo sačinjen od četvorostruke spiralno uvijene žice čiji se krajevi stapaju, produžavajući se u trapezasta proširenja. Prošireni krajevi otvorene narukvice ukrašeni su ritmično raspoređenim granulama okruženim filigranskom žicom. Na tlu Balkana, ovaj tip narukvice, zvane i belenzuka naslednik je poznoantičke otvorene grivne proširenih krajeva ukrašenih jednostavnim ornamentom ili plastično oblikovanih u predstave zmija.


Priredila
: Nadica Janić

среда, 12. мај 2010.

KULTURNA RIZNICA SRBIJE






Kulturna riznica SRBIJE

Sastavio i uredio
Jovan Janićijević
IDEA
Beograd, 2005.




NAKIT KOD SRBA


Kićenje je sastavni deo odeće i uklapa se u opšte odlike narodnih nošnji. Nakit kao ukrasni detalj može biti predmet osobitog umetničkog oblikovanja i iskazivanja zanatske umešnosti, ali je redovno i simbolično obeležje: uzrasta, društvenog statusa, religijske pripadnosti, odraz bogatstva, zaštita od "zlih" sila.

U predelima panonske kulturne zone nakit je mnogim nitima povezan sa kićenjem naroda u širokom arealu od srednje Evrope do Ukrajine. Odlikuje se obilnošću i čestom višebojnošću dodataka, od belog do jarko crvenih tonova i boje zlata i srebra. Sve treba da doprinese opštem utisku bogatstva i vedrine. Ukrasi se prave od raznobojnih traka, veštačkog i prirodnog cveća, šljokica, staklenih perli, korala, staniola, perja; dakle, pretežno od jeftinih materijala. Ipak je najviše nakita od staklenih perli. Međutim, devojke i mlađe žene nosile su nanize od novca (zlatnog i srebrnog) i lepo izrađene naušnice, a mladi muškarci dekorativnu srebrnu pucad na prsluku.

U moravskoj, kao i u dinarskoj i jadranskoj zoni, bilo je dosta metalnog nakita izrađenog u tehnikama livenja, presovanja, iskucavanja i filigrana. U tehnici su sačuvani arhaični postupci a u oblicima folklorizovane forme nakita viših feudalnih slojeva, sa dosta orijentalno-mediteranskih oblika. U nekoliko kosovskih i metohijskih zanatskih centara sve do najnovijeg vremena očuvala se proizvodnja nakita, naročito filigranskog. Do početka XX veka bile su poznate radionice "zlatara" u kojima se proizvodio nakit za seosku populaciju, u više mesta Srbije (npr. Pirot, Leskovac, Užice) i Crnoj Gori (najpoznatiji je bio Kotor). Majstori i trgovci raznosili su robu u raznim pravcima i daleko od mesta proizvodnje. Iz tih razloga i usled opštih kulturnih prilika na širokom prostoru Balkanskog poluostrva, srodnog nasleđa i izvora uticaja, isti ili slični proizvodi nalaze se u raznim i međusobno udaljenim mestima. Postoje, međutim, i značajne regionalne razlike uslovljene poreklom i sastavom stanovništva, religijom i običajima, kulturnim uticajima i drugim činiocima.

TRADICIONALNI NAKIT KOD SRBA



Etnografski muzej - Nakit za glavuXIX vek, Galičnik,
(srebro, staklo, pozlata, presovanje).


„U narodnom nakitu Srba, izuzetna pažnja posvećivana je kićenju i ukrašavanju glave koja tokom 19.-og i prvoj polovini 20.-og veka zadržava dominantno mesto. Osim kosi posvećivana je pažnja dodatnim ukrasima pod kojim se podrazumeva nošnja na glavi koju čini i nakit tj. oglavlje...“



NEVESTINSKI NAKIT KOD SRBA U XIX VEKU I PRVOJ POLOVINI XX VEKA



Etnografski muzej - Oglavlje
(Prizren, Srbija, kraj XIX i početak XX veka)


Poznato je da se uloga nakita u narodnom životu ne svodi samo na to da ulepša osobu koja ga nosi. Predmeti za kićenje uopšte, predstavljaju jasne oznake koje, gotovo redovno, izbijaju u prvi plan. Određeni nakit se upotrebljava kao simboličko obeležje društvenog položaja, staleža, religiozne pripadnosti, kao i prelaznih i prolaznih statusa u toku životnog ciklusa pojedinca. Ideja nam je da ovom prilikom pokušamo da prikažemo nakit kao statusni simbol neveste u XIX i prvoj polovini XX veka.

U složenoj strukturi ceremonije sklapanja braka, koja obuhvata tri faze i tri statusa, nevestinski nakit zauzima značajno mesto. Analiza njegove funkcije ukazuje da on ima tri značenja: obeležje statusa, odnosno bračnog stanja, obeležje ekonomske moći i zaštita.

Kao najizrazitija obeležja bračnog stanja izdvajaju se oglavlje i prsten. Na dan venčanja nevesta je stavljala nevestinsko oglavlje, da bi ga istog dana ili sutradan zamenila oglavljem udate žene. Kako se status neveste tu ne završava, nego traje do rođenja prvog deteta, ona je nosila dva oglavlja: u svečanim prilikama nevestinsko, a običnim danima oglavlje udate žene, ali s nešto više nakita nego kasnije. Rođenjem prvog deteta, kada pred očima zajednice ona zvanično osvaja status žene, nevestinsko oglavlje se potpuno gubi, a stalno oglavlje postaje odgovarajuće oglavlje udate žene.

Prsten je druga, znatno jasnija oznaka. Prvi prsten devojka je dobijala na dan proševine i stavljala ga na domali prst, što propisuje i Stari zavet, jer se verovalo da iz njega ide jedna žila pravo u srce. Prstenom se venčavalo, a zatim je nošen celog života kao simbol večne odanosti, ljubavi i međusobnog predavanja.

Obeležje ekonomske moći najviše se ogledalo u nakitu za vrat i grudi, posebno onom koga su činili nanizi novca. Oni predstavljaju vidan deo miraza koji je otac, prema mogućnostima, spremao za ćerku.

Ritualni status mlade i mladoženje u svadbenoj ceremoniji uglavnom proističe iz verovanja da je u tom prelaznom momentu delovanje zlih sila pojačano i da su veoma podložni uroku. Zbog toga su često bili snabdeveni moćnim apotropejima koji su najviše koncentrisani u nakitu.

Zaštita od zlog pogleda, posebno onog prvog koji je najopasniji i koga treba skrenuti od neveste, postizana je i upotrebom različitih materijala. Natprirodne moći pripisivane su zlatu, srebru, dragom i poludragom kamenju.


Autor: Jelena Tešić

Etnografski muzej u Beogradu, 2003.
http://www.etnografskimuzej.rs/s010402.htm

Priredila: Nadica Janić

NAKIT KOD SRBA



Slovenski nakit
Foto: bibliotekavrsac.org.rs


Čuvar neizmernog blaga naše tradicionalne kulture je Etnografski muzej u Beogradu, jedan od najstarijih muzeja na Balkanskom poluostrvu. Osnovan je februara 1901. godine, ali njegovi koreni sežu dublje u prošlost. Sakupljanje etnografskih predmeta otpočelo je sredinom XIX stoleća. U okviru Narodnog muzeja Srbije (Serbskonarodni muzeum) nalazio se, još 1844. godine, jedan broj etnografskih predmeta.

Prvo značajno sistematsko sakupljanje obavljeno je radi učešća na Sveslovenskoj izložbi, održanoj u Moskvi 1867. godine. Uprkos tome što su svi tada prikupljeni predmeti ostali u Moskvi, ta izložba je važna zbog toga što je u Srbiji, i na Balkanu uopšte, otpočelo sistematsko sakupljanje etnografskih predmeta i etnološko proučavanje tog prostora.

Danas Etnografski muzej čuva veliki broj etnografskih predmeta, raspoređenih u zasebne zbirke (pokućstvo, nakit, običaji, narodne nošnje, narodna arhitektura, privreda, stočarstvo, saobraćaj, kultni predmeti itd), ima jednu od najbogatijih stručnih biblioteka na Balkanu i sam izdaje stručne publikacije, ima konzervatorsku službu koja obrađuje gotovo sve vrste materijala, raspolaže velikim izložbenim prostorom i organizuje obimna etnografska istraživanja.

ZBIRKE - NAKIT:
http://www.etnografskimuzej.rs/s0402.htm



Priredila: Nadica Janić

субота, 8. мај 2010.

SIMBOLIKA SLONOVAČE U CRKVENOJ UMETNOSTI



Sv. Sava i sv. Simeon - Hilandar
(diptih od slonovače sa kovanim srebrom; 6 cm h)

„Zbog osobina kosti kao što su belina i čvrstina, slonovača je simbol čistote i snage duha. Njena otpornost na raspadanje (netruležnost) učinila je da kost poprimi i simbol svetosti...“




Priredila: Nadica Janić

SLONOVAČA – OKAMENJENA VEČNOST





Slonovača se, pored ćilibara, bisera i korala, ubraja u drago kamenje organskog porekla. Ona je koštana materija od koje su građene kljove slonova, ali i praistorijskih mamuta, zatim nilskih konja, morževa, divljih svinja itd.

Različite vrste slonovače razlikuju se po boji i drugim svojstvima. Uz pomoć spektroskopske metode, pod mikroskopom je moguće razlikovati slonovaču azijskog od slonovače afričkog slona.

Slonovača je večna. Ne može da izgori, da se istopi u vodi ili istrune. Draž ovog materijala je u mlečnoj belini površine koja s vremenom poprima žućkasti ton. Slonovača se često kombinuje sa abonosom, poznatim još od davnina kao jedno od najlepših i najskupljih drveća. Srce drveta, od tamno braon do crnog, ističe kremasto belu boju slonovače.

Zbog svoje skupocenosti, koja potiče od njene retkosti i teške obrade, slonovača je oduvek bila simbol društvenog statusa.

Slonovača se koristila još u praistoriji za izradu idola, a zatim i u drevnim civilizacijama Egipta, Mesopotamije i Stare Grčke. U Staroj Grčkoj je bila poznata hrizelefantinska tehnika vajara Fidije i njegove škole u kojoj su urađeni Atina Partenos i Zevsov kip u Olimpiji. U doba helenske umetnosti od slonovače su se pravili sitni upotrebni predmeti, a u Starom Rimu različiti ukrasi i predmeti za igru; u ranom hrišćanstvu i vizantijskoj umetnosti kipovi svetaca, relikvije, korice knjiga s biblijskim prizorima i biskupski prestoli.

U doba romanike i gotike slonovača se koristila i za upotrebne predmete sa umetničkim elementima: pribor za jelo, ručice i korice za mačeve i dr. U baroku i rokokou koristila se za intarzije u drvetu, toaletne luksuzne predmete i sl.

U Indiji, Kini, Japanu i islamskoj umetnosti od slonovače su pravljene statue i reljefi sa sakralnim i erotskim prikazima, oružje, nakit, figure za šah i dr. Kod drugih azijskih i afričkih naroda slonovača je povezana sa najranijim pojavama rukotvorina (idoli, oružje, nakit).

U devetnaestom veku izvor sigurne zarade su bili robovi i slonovača. Stizali su užasnim, teškim i dugačkim putem od Afrike do Evrope koji niko ne bi potegao da nije donosio bogatstvo. Međutim, robovi su bili kvarljiva roba za koju niko nije mogao da garantuje da će stići u istoj količini u kojoj je i krenula. Zato je kabasta slonovača bila bez promašaja. Bar dok je bilo slonova... U Istočnoj Africi, odakle je dolazila mekša slonovača, bolja za graviranje i obrađivanje, godišnje je ubijano oko 3500 slonova da bi se u Engleskoj pravile drške za kišobrane, kutijice, figurice za šah, ukrasi, nakit, klavirske dirke, bilijarske kugle.

Danas je trgovina slonovačom zabranjena jer slonovima i drugim životinjima sa kljovama preti istrebljenje. Za izuzetno vredne kljove od mamuta se mora doživeti avanturistička ekspedicija do obala Arktičkog okeana u Sibiru. Smrznute u čistom ledu, kljove zadržavaju svoju besprekornu lepotu. Za izvoz slonovače ovog porekla potrebna je licenca koja ne može biti odobrena dok naučni nalaz ne bude donesen.

Kljove mamuta su po sastavu i izgledu jedinstvene. Materijal je apsorbovao vlagu za vreme milenijuma provedenog zarobljen pod ledom, i potrebno je lagano i pažljivo sušenje u periodu od 3 do 5 godina. Samo tada se može oprezno seći, brusiti, urediti i polirati. Ovo traži specijalnu sposobnost, a teško da je bilo ko sposobniji od Jirgena Skota, velikog majstora iz Udruženja za obradu slonovače u Odenwald regionu, blizu Heidelberga, poznatom po bogatoj tradiciji u proizvodnji izvanrednih zanatskih dela u poslednjih 200 godina.


Priredila: Nadica Janić

Izvor:

www.wikipedia.com
www.amphorayu.com
www.ekologija.rs


петак, 7. мај 2010.

SIMBOLIKA KORALA





„Koral - stablo, voda - pripada i simbolizmu stabla (osa sveta) i simbolizmu dubokih voda (poreklo sveta). Po crvenoj boji srodan je krvi. Oblici su mu neravni. Sve te oznake čine ga simbolom utrobe.

Po jednoj grčkoj legendi koral je nastao od kaplji krvi koju je prolila Meduza, jedna od Gorgona; Meduzina glava, koju je posekao Perzej, pretvorila se u koral, a iz krvi koja je briznula rodio se Pegaz. Prema unutrašnjoj dijalektici simbola to se čini smisleno, podsetimo li se da je Meduzina glava mogla skameniti one koji je pogledaju.

Koliko god simbolizam korala zavisi od njegove boje, toliko zavisi i od činjenice da je on retka posebnost: u svojoj prirodi usklađuje životinjsko, biljno i mineralno carstvo.

Stari narodi su upotrebljavali koral kao amajliju koja čuva od uroka. Smatralo se takođe da zaustavlja krvarenje i otklanja grom.

U irskim tekstovima koralno crvena boja se upotrebljavala za opis ženske lepote, najčešće usana.

U Kelta, ne pripada ratničkom simbolizmu crvene boje, ali arheološki nalazi pokazuju upotrebu korala na keltskim ukrasima u mlađem gvozdenom dobu (kacige, štitovi, itd.). Budući da je korala nedostajalo, kelti su ga zamenili crvenim emajlom.“


Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA


Priredila: Nadica Janić

четвртак, 6. мај 2010.

KORAL - SVETI KAMEN AFRODITE





"Nakit od korala oduvek je bio cenjen i tražen. Menjao je oblik, namenu i način nošenja u zavisnosti od pojedinih modnih zahteva. Bez obzira da li je reč o obrađenim ili neobrađenim, kombinovanim sa starim srebrom, zlatom, žicom, drvetom ili dragim i poludragim kamenjem, uvek ima istu nenadmašnu lepotu. Danas, dizajneri nakita inspiraciju pronalaze u autohtonom i izvornom, a sve češće koriste upravo neobrađene korale..."


Izvor: 
http://www.odsjaj.com/istorija/koral-%e2%80%93-sveti-kamen-afrodite/


Priredila: Nadica Janić

субота, 1. мај 2010.

SIMBOLIKA SEDEFA I BISERA U CRKVENOJ UMETNOSTI



Filigran Pokimica, Panagija Nj.P.Gosp.G. Jovana, Episkopa šumadijskog


„Dvanaest vrata Nebeskog Jerusalima, prema Jovanu Bogoslovu, „bila su svaka od po jednog bisera“ (Otkrivenje 21.21). Moguće je da motiv školjke na vencima Carskih Dveri u velikoj meri ukazuje na njihovu simboličku vezu sa bisernim vratima Nebeskog Grada. Stoga je sedef simbol Bogorodice, Ovaploćenja, svetosti i Carstva Nebeskog.

Sa ovakvim značenjem, u crkvenoj umetnosti se koristi za izradu krstića i ikonica kao i za velike rezbarene ikone i prestone krstova. Od XVII veka do današnjih dana, tradicionalno mesto izrade relikvija od sedefa je Sveta Zemlja.

Sedef se ne koristi samo kao materijal za rezbarenje, već i kao dekoracija u malim fragmentima. U ovom slučaju njegovo simboličko značenje je isto kao i sitnih bisera koji se ređaju u nizovima na okovima ikona i Jevanđelja, krstovima, panagijama i zlatovezu. Ovi nizovi bisera ne predstavljaju samoga Hrista niti Carstvo Nebesko, kao što je slučaj sa jednim krupnim biserom, več reč Božju, Jevanđeosku Istinu... Četiri bisera koji se često sreću na četiri kraka naprsnih krstova, predstavljaju četiri Jevanđelja...“



Priredila: Nadica Janić